Duško Đurđić

Rođen 6. januara 1964. u Novom Sadu. SSS, nezaposlen. Oženjen. Bio otac i bio deda...izgubio ćerku i unuku u mučkom ubistvu. Živi u Novom Sadu.

-Sretene! Nađi nekog ko će pratiti onog Radovana. Neka ga posmatra sakriven i ukoliko negde ide neka ga prati. Ali, nemoj da ga ovaj primeti. Sve što sazna, neka dođe ovamo, i meni lično prenese.- reče Svetislav sinu kada se ovaj pojavio iz svoje sobe.

-Hoću. U čemu je stvar tata? Hoćeš i ja da ga?

-Ne! Rekao sam ti. Možeš Đorđa, konjušara…on je spretan u skrivanju. Pogotovu kad treba nešto da se radi. Hajde,idi.  

Posle Svetislavovog odlaska, drugari su prionuli na rad želeći da posao oko raščišćavanja polako privode kraju. Čak i pauzu za ručak nisu hteli da dugo provedu. Još je bio dan, veče je tek nagoveštavalo svoj dolazak, kad je Radovan uzviknuo:

-Ljudi! Gotovo je. Uspeli smo danas da sve završimo.

-Jesi li siguran? Mada i ja mislim da je to - to!- reče Jovan, koji se pojavio ispod kućice.

Deda Đura je otišao da se nađe sa jednim starim prijateljem iz mladosti. Sreli su se pre par dana u laboratoriji, gde su vadili neke rezultate. Nisu se videli skoro tridesetak godina, a nekada su bili nerazdvojni drugovi.

Vreme je činilo svoje, oženili su se, svako je otišao na svoju stranu, njegov prijatelj je odavno otišao iz grada. U laboratoriji su na brzinu razmenili brojeve telefona i dogovorili se da se nađu za par dana i da se natenane ispričaju.

Kada su mu novi drugovi otišli, Radovan je ostao da sedi ispred vodenice, zamotavši još jednu cigaru i kroz kolutove dima se prisećao priče svog pokojnog oca, o tim zadnjim danima koje je proveo ovde. Otac mu je ispričao kako je jednom, išavši kroz šumu, slučajno u nekoj pećini pronašao par ćupova sa zlatnicima i nekim nakitom. Odneo ih je odatle i zakopao u blizini jednog visokog stabla javorovog drveta, koje je raslo nizvodno od potoka. Kada ga je Svetislav proganjao, i na kraju oterao iz kraja, nije uspeo da ponese ništa od toga.

Posle Sretenovog odlaska, njih četvorica su seli ispred vodenice na planiranu pauzu za ručak. Najpre su sebi zavili cigarete od duvana koji je doneo Jovan, a iz konjskih bisaga su izvadili flašu rakije da se malo okrepe.

-Šta ćeš sada,Radovane?-upita ga Jovan.

-Nastavljam dalje sa ovim što sam započeo.Mislim da će za par dana,vodenica biti spremna da proradi, a onda,ako se neko od Radišića ne pojavi, idem ja da ih obiđem.- odgovori on.

Veče smo provodili kao i svaki dan. Supruga na jednom računaru surfala po fejsbuku, dok sam ja na drugom sklepanom za moje potrebe pisanja. Odjednom, ona skoči sa stolice i pognu se iza kreveta pored nje:

-Šta ti bi?- upitah je.

-Nešto zuji, dođi brzo da vidiš kolika je buba, leti kod ormana!

Dok su Milutin i Čedomir krentali sa okopavanjem oko prvog panja, kako bi lakše prišli korenu, Jovan i Radovan su zagazili u potok, kako bi došli do vodeničnog točka i očistili okoliš od granja i blata koje se godinama taložilo oko njega.

-Nadam se da nema ovde zmija?- upita Radovan Jovana.

Kada sam bio dete bilo je moderno sakupljati značke i sličice. Najviše su se skupljale sličice fudbalera,naročito kada su bila svetska prvenstva, a bilo je i kada su se pojavljivale razne serije, Sandokan, Otpisani…itd. Značke si nabavljao na razne načine, dobijao, kupovao…razmenjivao. Mnogi su od nas to shvatali dosta ozbiljno,pa se taj vid kolekcionarstva širio i neki to radili dug niz godina.

Sreten je ujahao u dvorište svoje kuće gde ga je sačekao spreman sluga koji je prihvatio konja, dok je on sjahao. Dok je sluga vodio konja prema štali, on je krenuo prema kući gde ga je, na tremu, čekao otac.

-Oče! Video sam kod stare vodenice nekog čoveka, koji spaljuje smeće i raščišćava unutar kuće. Šumar Mitar je bio kod njega...neke zavežljaje mu je doneo, mislim da je hrana i još po nešto.

-Kako je izgledao?- upita Svetislav, smrknutog lica.

Dok je Mitar odlazio u šumu sa Mićkom, sa vrha jednog obližnjeg proplanka, jedan par očiju je posmatrao. Bio je to Sreten, sin Svetislava, koji je na svom belcu bio na redovnom, svakodnevnom jahanju. Začuđeno je gledao u pravcu vodenice, znajući da tu otkako zna, nije nikog viđao. Moraće to reći ocu, jer i ovako nikad nije saznao zašto je ta stara vodenica napuštena.

Pages