Igor Čobanović

Rođen je u Sremskoj Mitrovici 19.06.1978. godine. Pisanjem počeo da se bavi, jer nikad nije znao gde će sa viškom reči, pa je rešio da ih beleži na papir. Aforizmi koje piše objavljivani su u knjigama sa više autora i u dnevnim i nedeljnim novinama, kao i na raznim portalima. Autor je knjige kratkih priča i aforizama pod nazivom “Aforizmi i druga nerazmišljanja”.

Ljudi u Zagrebu toliko imaju svojih problema da im je totalno nebitno ko je Srbin, ko Hrvat ili šta već. Ne kažem da nema budala kojima je to najbitnije, ali ja takve nisam sreo.Takve ne želim da sretnem ni u Beogradu, jednostavno sa takvima nemam dodirnih tačaka.

Da imamo više života, ne bi trpeli sva sranja koja nam priređuje ovaj jedan.

Shvativši da tako ne ide, rešio je da umesto mržnje pokuša sa ljubavlju. Da silne bogove iz toga doba ujedini u samo jednog boga. Da sve ljude stavi pod istu kapu, da za sve važe isti zakoni.

Krhke je građe, ali ne salomiva. Sitnog tela, ali ogromne duše. Ima oči boje rane jeseni, a kosa joj je kao klasje pred žetvu. Govori jezikom ljubavi.

Dakle, na osnovu svega ovoga možemo zaključiti da se položaj žena iz klečećeg promenio u čučeći. Neki bi rekli, eto popravio se, nisu više na kolenima, sada su na svojim nogama.

Koji bre oni? Pa, sve smo to bili mi! Deca! Učenici iste škole, klinci istog naselja, mali kradljivci trešanja i zelenih kajsija.

Nama svaka promena vlasti dokaže ono da i od gorih ima gori. Ako su izbori test inteligencije, onda smo izuzetno glupi i redovno padamo na svakom. Na greškama se ne učimo, mi se na greškama mučimo.

Kod nas na Balkanu, čak i ovi što čiste ulice, znaju da se objasne na engleskom, a ovi ovde ni sa višim školama ne umeju ni da beknu.

A, sad da vidimo šta bi bilo kada bi Katalonija bila u srcu Balkana. Na ulice izlaze pristalice obe opcije, u rukama su im, šta? Pa, puške naravno.

Pages