Irena Đorđević

Rođena u Pirotu, berba '72, nekako s proleća. Shodno tome, zelena i budna sve ove godine. Laborant koji eksperimente izvodi samo i jedino u kuhinji, doživotni student književnosti, majka troje šašave dece i baka još šašavije unuke... Ne zna da komponuje i slika, a volela bi, pa zato piše, jer reči su tehnika koja sve to objedinjuje... Voli biljke, purpurne zalaske, krofne s džemom od jagoda i Crnjanskog. Živi u Kruševcu. I u nekim srcima...

 

„Imali smo dogovor, sećaš li se!? Imali smo jebeni dogovor, ti i ja, i opet si zeznuo stvar!“ Gnevno je šutnuo nogu od stola u mrtvačnici, na kome su zemni ostaci njegovog oca, pokriveni čaršavom sumnjive čistoće, čekali dvojicu dežurnih bolničara da se vrate s pauze. Tišina u hladnoj prostoriji, bezličnih sivih zidova, skoro da je bila opipljiva. Plamen sveće je pucketao u ritmu kazaljki na satu iznad ulaznih vrata.

(Epilog)

- Koja si ti kučka od žene!- povikala je, sva crvena u licu, moja najbolja prijateljica Daca, kada sam joj, veče pred doček Nove godine ispričala gde sam videla svog školskog druga, a njenog muža, Vladu, poznatog gradskog hirurga i najboljeg prijatelja mog muža.

Zvali smo je Nera. Od Nermina. Crni slapovi kovrdža neobuzdano su se otimali iz pletenica, praveći divan ram za njeno lice i oči boje smaragda. Bila je najlepše žensko biće u celoj varoši. Ni sa kim se nije družila. Dolazila je u školu sama, kaldrmisanim sokakom iz mahale u kojoj je živelo nekoliko romskih familija, uvek ozbiljna i sa nekom tugom u očima.

Nije volela dnevno svetlo. Po danu je morala da ide na posao, da sreće druge ljude, da razgovara sa njima, da se osmehuje, da učestvuje u životu. Po danu je morala da misli o računima, o spremanju hrane, o svakodnevnim obavezama koje su joj sve teže padale, a nije ih mogla izbeći.

Pre nego su nam se prsti sreli, dodirujući istovremeno  slova na dve različite tastature koje su naše misli pretvarale u reči, bili smo  samo dve udaljene zvezde u nepreglenom bespuću vasione, dovoljne same sebi.

Sećaš li se, kako su u vreme embarga, naše majke pravile "kolač od ništa", čiji su glavni sastojci bili mašta i ljubav? Imao je neponovljiv ukus, aromu nežnosti, boju mekoće jagodica majčinih prstiju koji su mesili i oblikovali testo u nedokučivoj magiji stvaranja nečega ni iz čega.

Probudila me je neka sasvim neobična buka koja je dolazila iz spoljnog sveta, dakle, s ulice. Roletne su bile još uvek spuštene i polumrak u sobi mi nije govorio koliko je sati, pa sam pogledala prema malom digitalnom časovniku pored televizora, ali na njemu nije bilo crvenih brojki.Uzela sam telefon da proverim još koliko ima do alarma za buđenje, ali je ekran bio mrtav, iako sam ga upravo skinula sa punjača. Ustala sam, nevoljno. TV nije odgovorio na komande sa daljinskog. Buka je postala još glasnija, kada sam se približila balkonskim vratima.

Koautorska priča Irene Đorđević i Mirka Jekića

Autobus privatnog autoprevoznika je stajao pored svake bele kuće od kako su prešli granicu na Kelebiji i svaka ga je koščica bolela kad je u sumrak izašao na stanici i uzeo mali kofer. Osvrnuo se oko sebe, srećan što ne vidi nikog poznatog. Nije mu bilo do priče. Kuma je jedina znala kada stiže, ali je očigledno zadržala tu informaciju za sebe i bi mu drago što će moći sam da ode do bolnice i vidi Svetlanu. Poslednje što mu je sin rekao bilo je da je došla svesti posle operacije i da ne može da govori, ali da ga čuje i razume.

Probudio se posle još jednog prespavanog, slobodnog dana, umorniji no što je legao. Poslednja limenka lošeg Karlsberga gledala ga je izazivački sa stola. Kroz tanke zidove iznajmljene sobe u hostelu za nemirne duhove poput njega, čuo se glasan kikot neke pripite žene. Braća Rumuni opet imaju žurku utroje, pomislio je, dok  je vadio iz frižidera načetu konzervu pasulja i pokušavao da nađe telefon u nekom od džepova pantalona.

Pages