Irena Đorđević

Rođena u Pirotu, berba '72, nekako s proleća. Shodno tome, zelena i budna sve ove godine. Laborant koji eksperimente izvodi samo i jedino u kuhinji, doživotni student književnosti, majka troje šašave dece i baka još šašavije unuke... Ne zna da komponuje i slika, a volela bi, pa zato piše, jer reči su tehnika koja sve to objedinjuje... Voli biljke, purpurne zalaske, krofne s džemom od jagoda i Crnjanskog. Živi u Kruševcu. I u nekim srcima...

 

"Ko si ti i zašto me celi dan pratiš!?" Besno je upitao, okrenuvši se na desnoj peti (levu nogu nije ni imao, pojela je gangrena), crnu musavu devojčicu, koja je zastala na dva koraka od njega. Nije se uplašila. Nasmešila se, više očima nego licem, sležući ramenima. Pokazivala je nešto umrljanim prstima obe ruke, ali on nije razumeo znakovni jezik.

Sedela je na tremu svoje male kuće, u staroj, očevoj stolici za ljujanje. Ispred nje, na stočiću od pruća, hladila se kafa u plavoj šolji s motivom belih rada. Na njenim kolenima zadovoljno je prelo sivo mače, uživajući u prvom jutarnjem suncu. Kada se približio, nije se pomerila, samo su joj oči sinule osmehom, po kojem ih je pamtio.

„Znala sam da ćeš doći još jednom. Kada sam sinoć čula da si se vratio, shvatila sam da si juče u biblioteci bio ti i nisam mogla da shvatim kako te nisam odmah prepoznala...“

Soba u malom pansionu na kraju varoši, u kojoj se probudio, bila je čista i uredna, ali mu ne bi smetalo ni da je bila zapuštena kao mansarda iznad krčme u njegovom rodnom selu, u koju je ušao posle susreta s Anom i poručio bocu domaće rakije. Jovo, stari krčmar, ga je poslužio, i podignutih obrva, pitao : „ Nešto za pojesti, gospodine?“ „Evo ti moja jetra, baci je na žar, da ne jedem sirovu...“, rekao je, s gorčinom u glasu i maknuo stolicu u stranu. „ Sedi, stari, pij sa mnom. Možda me se i setiš.

Ušao je, posle tačno dve decenije, u malu, oronulu zgradu seoske škole, s jasnom namerom da u njenoj biblioteci pronađe knjigu Roberta Luisa Stivensona, Ostrvo s blagom, u koju je jedne junske večeri, na kraju osmog razreda, nacrtao mapu do mesta na kojem je zakopao zelenu metalnu kutijicu za mamce i svoje blago u njoj. Bila je to tanka srebrna narukvica s privescima u obliku srca, koja je spala s njene ruke dok je ulazila u kola postarijeg lokalnog mangupa, koji će je odvesti u noć, u provod, da joj osvetli mrak.

„Danas je mami rođendan.“ Tiho je rekla Maša i obula stare, izbledele starke, uzela ranac i izašla iz kuće. Polako sam zatvorio vrata za njom da ne probudim Milicu i seo za raskliman sto u kuhinji. Da je Olja živa sada bi slavili njen trideset sedmi rođendan. Ona bi napravila tortu, deca bi nacrtala čestitku, ja bih kupio neko cveće, ili bi trknuo do prvih livada izvan varoši i nabrao joj bele rade, koje je najviše volela. Posle bi izašli zajedno do šetališta na keju i devojčice bi se poigrale u parkiću, a onda kod Muse na sladoled.

Spustila je krotko njušku na moj dlan i gledala me upitno svojim krupnim bademastim očima. Od zaprepašćenja što je vidim nisam mogao ni da se pomaknem ni da progovorim. Nestala je pre četiri godine, kada je otac umro, a mi nekoliko dana zaboravili na nju. Zvala se Lola, bila je ženka nemačkog ovčara i sad je već  imala jedanaest godina. Kao dvomesečno štene sam je uzeo iz azila za životinje, i odneo ocu u selo. Bio je jako usamljen otkako je postao udovac, a odbijao je da se preseli kod nas u grad.

Dva dana sam pokušavala da pozovem jedan jedini broj koji je postojao u Verinom telefonu. Bio je stalno nedostupan. Ostavila sam nekoliko poruka na govornoj pošti, objašnjavajući ko sam i zašto je telefon kod mene.Napisala sam adresu i svoj broj telefona, uz molbu da mi se javi kad pročita poruku, ali odgovora nije bilo. Trećeg sam dana, u rano prepodne, povela decu, Luku i Anu, u park nedaleko od kuće, i dok su veselo skakali po trambulini, prišla mi je visoka crnokosa žena i pitala na srpskom, da li imam upaljač.

Imala je oko šezdeset i pet godina. Izborane ruke, nadlanice istačkane pegama i tugu u očima. Sedela je na sedištu do mene u prepunom autobusu i sve do granice reč nije progovorila. Gledala je kroz prozor, ravnica se sporo kretala mimo nas, bilo je zagušljivo i nekako sumorno, iako je dan , koji se bližio kraju, bio pravi prolećni, vedar, topao, suncem obasjan. Nekoliko sam puta pokušala da zapodenem razgovor, ali je samo odmahivala rukom, i brisala suzu krajem crnog šala žalosti koji je nosila oko vrata.

Taj utorak je počeo i završio se najneočekivanije moguće. Celog smo dana, ja i Daca, pričale o Aninom povratku. Sigurna sam da je niko nije ovde očekivao. Zašto bi se nakon svega vratila u malu varoš iz koje je otišla kaomaturant, upisala likovnu akademiju i već pri kraju studija postala poznata? Kritičari su bili skoro jednoglasni da je njen talenat nešto najveće na ovim prostorima u poslednjih par decenija, slike su se prodavale i pre nego što bi bile izložene, novinari su se utrkivali ko će pre i bolje predstaviti nju i njeno delo...

Uzmi me, uzmi me, uzmi me...ponavljala je prve godine tamnovanja, svake noći molitvu, obraćajući se Bogu, iako nije verovala u njegovo postojanje. Ipak, svakog se jutra rađalo sunce i budilo je, čineći tako mrak u njenoj duši još većim i crnjim. Samo postojanje mogućnosti da je učinila to zbog čega su je osudili i poslali u zatvor, bilo joj je veća kazna od tih čeličnih šipki na prozoru koje su delile nebo na šest jednakih delova, i u koje jegledala po ceo dan,prateći promenu svetlosti i upijajući nijanse plave, bele i sive.

Pages