Jadranka Bežanović Sovilj

Rođena sam 29. 3.1962. u Zemunu. Detinjstvo provela na Starom sajmištu u Beogradu. Završila II beogradsku gimnaziju i FPU. Tako sam postala diplomirani slikar. Imala sam pet samostalnih izložbi i više zajedničkih. Slikam, crtam, pišem i volim. Moje najvažnije zanimanje je ljubav. Od svoje pedesete godine intezivno slikam i pišem. Ah, da i plivam između redova stvarnosti. Izdala sam jednu zbirku pesama „Skice jedne ljubavi“. Moje umetničke radove možete videti na fb stranici My art-Jadranka Bežanović Sovilj i pesme na fb stranici Saratea. Udata sam i imam dva sina. Živim i radim u Beogradu.

Kad razmišljam o samom postojanju, prihvatam činjenicu da smo svi originalni samim tim jer postojimo, ne postoji duplikat nas samih, ni u kom pogledu. Ali i pesak da ima svest bi to mogao da kaže.

-Čemu takve reči? Ne zaboravi da vodiš dijalog sa samom sobom i sada kada smo nas dve Ti u savršenom skladu, hoćeš to da porušiš! Gubiš veru u sebe, tako je gubiš i za čoveka, uopšteno…

Točila se njena duša kao med. Polako, uvijajući se sporo kao zmija taložila se na njegovim rukama. Otvrdla od ožiljaka, ogrubela koža dlanova brižno je sakupljala njenu blagodat. Kao leptirova krila oko pupoljka.

No, no, no, koliko god jeste činjenica da je čovek zoon politikon, ja bih da se pravim mrtva u tom slučaju i budem Zozon artistikon.

Srknem kafu i ne mogu da ne vidim sve te likove koji se djubretom bave. To je moj komšiluk, to su ti napaćeni, obezvredjeni, ruinirani ljudi, penzioneri, radnici, intelektualci. Već sam počela da razmišljam kako ima više onih koji se djubretom bave kao, jelte, istraživačkim projektom, a ne onih koji bace djubre i odu.

Ovog puta je visoko digla glavu kao da vodi samu kraljicu. Išla je dugim korakom uz brdovito dvorište ne bi li iznenadila ukućane. Obećala im je dobru i lepu devojku iz drugog sela i jedva je čekala njihovu reakciju kad je budu videli, nema lepše u deset sela dalje.

Sedim na vrhu svoje loptaste osećajnosti i meditiram. Dođeš mi, zagrliš me i ćutiš.

“Hirurg, kako to moćno zvuči.”

U predgrađu misli, sada, čuči jadan kamen. Kamen je beo i gladak i svi se sapliću o njega.

Nisam ti dala da odrasteš, nisam ti dala da postaneš bilo šta drugo, nego baš to, da ostaneš dete... I to što plačeš, a imaš osmeh na licu i za to sam ja odgovorna!

Pages