,,Vedar sunčani dan, kora hljeba, i krpa neba sa šakom zvijezda nad glavom – i ja ne mogu da zamislim veće ni stvarnije sreće: sve želje šute i čula dremlju, a misli imaju praznično ruho i bijele skrštene ruke“. Tako se završava najlepša knjiga na svetu, i počinje svako moje razmišljanje o životu i smrti. ,,Igra proljeća i smrti“ kako je prvobitno i trebalo da se zove, naziv je ipak preoblikovan u ,,Proljeća Ivana Galeba“.