Nataša Bojić

Istraživač nedokučivih dubina i širina koje život znače.

Retki su oni koji smeju da budu u njegovoj okolini. Hteli bi, ali im on ne dozvoljava. Zatvara se u sebe i ne dozvoljava više nikome da se približi. Dok priča, on mazi pričama iz davnina, zaboravljenih dana i zaboravljenih generacija. Dece jednog vremena koja su od života videla nešto drugačije nego ja danas. Slike su lebdele i igrale se sa muzikom dok je izgovarao reči. On je taj koji je glavni i slušam sa uzbuđenjem proizvedenim nizom gradacijskih situacija i konstantnog oduševljavanja. Pokazuje nove svetove, sve širine i visine života.

Odigralo se veoma brzo, jedva sam uspela da zapamtim šta sam sve videla. Nezadovoljni ljudi su želeli promenu i srljali su ka novome i hrlili, ne gledajući kuda idu. U početku je bilo sve konfuzno i lako, pratila se većina dok su dani prolazili. Pitajući ih šta želite, dobila sam odgovor : ,,Slobodu i komunu!“, i nastavili su da urlaju, ne znajući ni sami kuda idu. Samo su znali da ne žele više ovako, na ovaj način. Videlo se po njihovom besu da žele promene.

U tami se nekako najbolje saberu želje. Iskrene. Koje stvarno želiš. Odbace se sve one koje misliš da želiš, i to lako. Samo se setiš za koliko si samo želja bio ubeđen da želiš, pa zapravo se ispostavilo nakon samo kratkog vremena da ih ipak ne želiš. Ne da ih ne želiš, nego se sećaš toga kao da je neko drugi radio, ne ti. Čak i sada, kad mi je najteže, pokušam sebe da nateram da se prebacim u budućnost. Pokušavam da na sadašnje gledanje problema gledam od sutra. Odmah mi bude lakše.

Slikala sam tog dana, da pokušam da naslikam ono što mislim. Iskreno, nisam sigurna da sam znala šta mislim. Počinjala bih rečenice u svojoj glavi i odmahivla glavom u vidu negodovanja negde na pola. Zatim druga rečenice, „ne, ne“...isto, i ta zvuči loše. Svaki razlog ili zaključak koji sam želela da donesem razmišljajući o njemu, nisam uspela da iznesem do kraja. Sve mi je zvučalo lažno, tako nestvarno.

Nije lako onima koji ostaju deca. Svi slušamo kako je nešto najlepše na svetu ostati dete, igrati se do kraja. Kao svedok istome i mogu reći da je to izuzetno teško. Biti mali u svetu odraslih, koji se bore da saznaju nešto, dokuče, iako znamo svi da je nedokučivo sve što želimo, jako je teško.

Oslikala bih slike sada rado, jer sam ostala bez reči. Ne vidim kako da opišem više bilo šta, sada sam više za taktiku nemog filma. Neko prelamanje boja i svetlosti. Igra svetla i senke. Nešto gde bi zastupljene bile tamne boje i peskoviti predeli francuskih obala u proleće. Prohladni povetarac i sivo kamenje. Azurno plavo koje seče pogled i tamno zeleno koje mazi taj isti pogled svojim palmama i travnatim predelima.

Koliko smo sami od jedan do uginuća, čak i kada smo sa nekim? Moja pretpostavka: mnogo. Da li imate taj osećaj da se, u poslednje vreme, svuda osećate usamljeno? Da sedite sa nekim, a zapravo ste vekovima i sferama udaljeni od osobe. Niste tu, ta osoba nije tu. Svako u svom univerzumu, da li izmišljenom ili ne, to je sad već nova tema za mozganje.

Setni su dani kao ovi. Letargijske noći i magnovenjska jutra. U neznanju se leže, u bolu se ustaje. I sećanje traje ali bledi. Čežnja za čežnjivim pogledom i iskrenim osmehom, tako dugo traje. U ljusci jajeta rađamo se, u ljusci živimo.

,,Vedar sunčani dan, kora hljeba, i krpa neba sa šakom zvijezda nad glavom – i ja ne mogu da zamislim veće ni stvarnije sreće: sve želje šute i čula dremlju, a misli imaju praznično ruho i bijele skrštene ruke“. Tako se završava najlepša knjiga na svetu, i počinje svako moje razmišljanje o životu i smrti. ,,Igra proljeća i smrti“ kako je prvobitno i trebalo da se zove, naziv je ipak preoblikovan u ,,Proljeća Ivana Galeba“.

Sveži jutarnji dani i besan koja se prostire duboko u beskraj, sada poprima dimenzije bezgraničnog, i sećam se Borhesa i njegove biblioteke. Trenutno mi lebde misli poput knjiga po etru, i pitam se čemu takvo uzbuđenje oko samo jedne srede koja teče mirno kao kakva vojvođanska reka. Uživam u mirisima predstojeće zime, iako znam da još dugo snega videti neću. Ipak, topli naleti grejanja mi jasno daju znak da su hladni dani stigli, a letnje vreme je daleko za nama. Maše nam, a i mi njemu. Već sada osetim da mi nedostaje. Jesam ,,zimsko dete“ ali sam letnji čovek.

Pages