Nataša Bojić

Istraživač nedokučivih dubina i širina koje život znače.

''Poenta je u sivom'', reče neki učen čovek. Makar sam mislila da jestem s obzirom na njegov stav i vokabular. ''Ne crno i belo, već sivo'', dodaje on. Okej, stani, zaustavi tu. Kako sad sivo? Šta i što sivo? Zar te ne uče stalno da nema između, laž je laž, a istina je dobra. Ko laže taj i krade, zato ne treba lagati bla bla. Ne? Šta sad kao odjednom više to ne važi? Ma nemoj, molim te. Odjednom su nove ideje ušle u svet. Kako ne. Kad ja imam sivo, ja ne znam iza čega onda stojim. Imam osećaj da se prilagođavam nekome, a to nikako ne volim.

Andrić kaže da svaka gradjevina mora da nosi žrtvu sa sobom. Da li je to tačno? Ovaj film ,,Paths of Glory“ pokazuje da jeste. Kjubrik je dobro sve izrežirao da prikaže kako sve čemu se u budućnosti ljudi dive, u samoj osnovi ima žrtve koje su morale pasti da bi nešto nastalo, ili u ovom slučaju da bi neko napredovao.

Das Narrenschiff  (The Ship of Fools) – Oskar Lake, 1923. Slika koja privlači najviše pažnje od celog Belvedere- a. Luckasto osmišljenim nazivom zadržava interesovanje na detaljima kojih je mnogo. Svaki je interesantan toliko da oko sebe gradi čitavu jednu priču. Brod budala je plutajuća karikatura slabosti i želje. Slikar je oslikao i sebe kako sedi na vrhu broda i sa visine gleda na ludi svet, praveći imaginativni kaledioskop čovečanstva. Spaja Golgotu, rat, privid moći, privilegije novca i lažne idole.

Odbijam da mislim da je život grčevito držanje za ono sigurno koliko god to bilo loše i unesrećivalo nas. Jer, znam da nije. Život je sve to ostalo.

Mirno je. Mirna sam. Loš osecaj od sinoc je nestao. Da li zbog muzike, da li zbog rem faze. Kofein me gleda kao spasilac, ali nije mi toliko neophodan. Sto je dobro. Naučila sam sebe da se dovedem u red uz pomoc vode I šećerne štangle. Uživam u jutru. Tako je sporo ovo nedeljno jutro. Ovo su stvari za koje mogu sa sigurnošcu da kazem da volim. Zivim za njih. Ona me nikada nece izdati. Nadam se samo da neće doći vreme večnog pomračenja sunca. U tom slucaju ne znam koji bi moj stav o jutrima bio. Ali, ko ce sada razmišljati o tome. To je tako daleko.

Magloviti dani su tako setni i tužni, nekako lični. Doživljavam ih kao emociju, a ne kao vreme. Tih dana osećam sve snažnije, i svetlost u vozu je mutnija, ali bistra u toj nejasnoći. Blaga jeza je prisutna i vazduh neprijatno mazi putnike. Lično, uživam u somotu kojim je sedište presvučeno. Koliko li ih je samo prošlo ovuda, sedelo, smrzavalo se na ovom sedištu, donosilo bitne odluke, bilo glasno i veselo, bilo setno... Možda nijedno? Puštam da me emocija nosi i zamišljam klasje koje sada gledam kako se pomera pri dodiru vetra.

Uopšte nisu naivne, te oči. Opuštene su u toj mirnoći, nirvani. Zapravo, i nisu mongolske, već su spuštene sa otežalim kapcima, te oči mongolske. Samo, zavisi iz kog ugla se gleda. Ako gledate iz žablje perspektive, onda su zasigurno to oči mongolskog porekla. Neka ostanu za sada tako. Ako su oči ogledalo duše, onda je ova duša podeljena na dva dela. Jedan je odrastao, mudar i miran. Drugi deo je patio. Onaj najskriveniji deo je najočitiji. Bol je rasprksana po dužicama oka morskih dubina. Ova duša je duboka koliko i najdublje more.

Ničeg neobičnog nije bilo tog dana kada se vraćao sa posla. Deca u komšiluku su se, kao i obično, igrala žmurke. Komšija je kosio travnjak, a njegova žena se ljubazno osmehnula. Ušetao je tiho u kuću, ostavio mantil i šešir na uobičajenom mestu. Došao je do kuhinje i napravio svoje omiljeno jelo. Velika kazaljka je otkucala nešto malo posle podne kada se, opravši sve do poslednjeg tanjira, popeo na sprat. Otišao je pravo u svoju sobu. Sve je bilo uredno složeno i na svom mestu.

Slobodan Vladušić pravi razliku između ličnosti i individue.

Šta se dešava u telima ljudi kada izgube svoje srodne duše?

Pages