Nataša Đurović

Rođena 1974. u Kraljevu. Po zvanju diplomirani pravnik, a po opredeljenju borac protiv svega što predstavlja prepreku za život u kome ljubav i čovečnost imaju glavnu ulogu. Autor zbirke kolumni pod nazivom „Dnevnik dokone domaćice“ . https://www.facebook.com/djurovic.natasa/

„A kad smo kod ljubavi i pažnje, svi će se zakleti da je ona suština praznika. Ja ne mislim tako. Trebalo bi da je to suština života i svakog dana, zar ne?“

„Sve u svemu, svede se na to da u ovakvoj situaciji oni najgori napreduju a oni koji se istinski zalažu za bilo kakvu inovaciju, budu obeleženi a zatim sklonjeni, jer remete ustaljenu koncepciju po kojoj treba biti učitelj da se ne bi radilo ništa, naročito u selu“.

Opet se obreo u mestu iz kog je otišao, u kući koja se ama baš nimalo nije promenila. Sve je bilo na istom mestu. Uhvatio je sebe kako sve više i više liči na oca, a smeo se zakleti da nikad neće biti takav!

Milutin je krenuo malo kasnije. Išao jepolako, nogu pred nogu, zastajao, razmišljao. Gledao je njive pune žita koje je ove godine rodilo kako odavno nije. Talasalo se, boje su se prelivale u svim nijansama, sve dokle pogled dopire. Maštao je o jednoj velikoj njivi, pa još jednoj...

Generalno gledano, slobodno razmišljanje, otvorenost u iskazivanju mišljenja, tretiraju se kao poželjni, jer ljudi na taj način pokazuju svoj karakter i sve ono što nas čini različitim od drugih.

„Trebalo bi da to bude alarm koji će probuditi roditelje, a onda i sve nadležne institucije; opomena da nema čekanja ni tolerisanja, da mere koje ga ublažavaju ili sprečavaju moraju biti temeljne i korenite, a ne da se svode na zacelivanje posledica.“

Nije mu se žurilo, i dok bi ga začuđeno gledali, pozvao bi sveštenika i kazao:„Je li, pope, jesi izguslo što si imo? ’Odi vamo! Daj da platim pa da ideš. Reko sam da mi ne dolaziš. Pop mi ne treba“.

Jezik je živa kategorija koja se menja, to znamo odavno. Opstaje u svakom slučaju, izmenjen ili ne, ali ovo je vek u kom promene dolaze brže i nismo uvek u stanju da pratimo njihov tempo i da im se prilagodimo.

„Šta se njih tiče što nekome nije dobro? Što nekoga bole noge? Što je neko, među onima koji stoje, star, bolestan, invalid? Njihovo sedenje mi plaćamo, ništa ih ne košta. Oni ne čuju, ne vide, ne razmišljaju“.

A šta su, u stvari, dečja prava? Koja im je suština? Zbog čega se toliko insistira na njima? Ko ih ugrožava? Ko ih brani, a ko ih tumači i na koji način?... I još mnogo pitanja se nameće. Logično.

Pages