Olga Tomović

Gomila  starih slika, pohabanih, izlepljenih selotejpom, stajala je na stolu pred njom. Smejala se tiho i polupijanim pogledom prelistavala uspomene. Napolju, mesečina  je kupala krovove i lomila se kroz  vrelinu vazduha prvo u njene oči.  Sedela je skupljena na stolici, a mesečina joj je crtala krila od zvezdane prašine po glatkim leđima, znojavim od uzburkane emocije. Tiha letnja noć, smo ona, mesečina i uspomene.

Jutrošnja sećanja, pa na njih dodate vesti o savremenim metodama ubijanja obolelih od neizlečivih bolesti, sahranila su u meni sve ostale utiske ovog majsko-oktobarskog petka. Eutanazija. Postoji od kada je čoveka, ali je u moderno doba svrstana u zločine ravne ubistvu sa predumišljajem. I konje ubijaji, zar ne? Danas se provuče vest da Srbija razmatra humano ubistvo kao odgovor na zahteve pacijenata neizlečivo bolesnih i u strašnim mukama.

Moj Beograd – megalopolis, raste geometrijskom progresijom i ne staje. Više se ne sagledavaju rubovi grada, rasplinjavaju se u novogradnji, u lošoj gradnji, u bespravnoj gradnji i onoj dozvoljenoj na mufte, jer je Srbija u muvanju prva u Evropi, tu nam nema ravnih.

Komadi stakla premazanog sivim naslagma starih kiša propuštali  su jedva toliko svetla da se na nameštaju u stanu ne primete zubi starosti, a da paučina po ćoškovima leluja kao senka iskrzanih lampi. Svetlo je skrivalo mnogo više nego što je otkrivalo, ali nije moglo pokriti mirise ustajalog duvanskog dima i neoprane garderobe.

Tradicionalno srpsko, o kako to gordo zvuči, ovog prvog majskog dana okreće prasetinu  ili roštilja prerađevine istog. Tradicija srpskog uranka kaže, zaposednite neku livadu, park, izletište, zapalite vatru, jedite i pijte i prljajte (samo pazite da nešto ne zapalite).  Svoj će ražanj Srbin probosti kroz prase, a motkom će poduprti roštilj, kukom okreteti ćevape i sve to dobro zalivati Zaječarcem ili Lavčetom. Svetla tradicija, nema šta.

Na trenutak sam zastala, pomislila sam da je sila zla suviše jaka i da joj se ne mogu odupreti drugačije do ignorisanjem njenog postojanja. Ali, onda shvatih da se zlo samo širi ako se ne osvetli i da ima takvih primera kroz istoriju na pretek. Počevši od Svete Inkvizicije, Krstaških ratova, pa do Hitlerovog nacizma. Uvek uz prave reči i velike i svete ciljeve, a sa najgorim i najnižim ljudskim porivima.

Izreče jutros Velmoža jednu rečenicu o karnevalu u prestonici, a ja se pridržah da ne potegnem nešto na TV (skupo plaćena potreba za mazohizmom). Ovo on izreče ne shvatajući tako dubokoozbiljan i velikomučen da je ovde karneval svaki dan i to ne samo u prestonom gradu. Ovde je, vođice naš, svaki dan cirkus i na trapezu se prevrćemo da bi preživeli od minimalca, da bi održali neki nivo zdravlja, a da nam ne oderu i ono malo sala što nabismo žderući leba i margarina (sendviče), sa i bez podriguše.

Svaki istraživački članak zahteva dobro poznavanje tematike, pa se ovde držim isključivo činjenica koje su mi obezbedili razgovori sa zaposlenima koji imaju uvid u finanasijsko poslovanje Ustanove i sa sindikalnim aktivistima ovog preduzeća (njihova imena neću pominjati iz objektivnih razloga).

Savest je nije opterećivala, ni sreća, ni nesreća, ni duhovna, ni telesna zadovoljstva.

Pages