Olga Tomović

Nedelja polako klizi i sati teku u nekom vremenu koje nije prirodno. Danas će dan biti duži, ukrao čovek od juče jedan sat, pa dodao na danas. Telom se prilagođavam i ne ide mi. Još jedna ljudska glupost. Još jedan pokušaj da se pomere granice prirodne izdržljivosti uma i tela. Prvo smo odlučili da napravimo sat, a onda smo uvideli da negde ne štima račun, pa smo oduzimali i dodavali i to sve sada kada je nauka ispred prirode.

A opšte je poznato da nam je, sa sve cvećem, presela njena vladavina nad vladarom.

"Svi su oni nekada imali tužnu priču... ", samo joj kliznu niz kičmu i ne okrznu srce.

Setno je posmatrala kišne kapi koje su se cedile niz okno prozora. Najzad je bila spokojna. Odlučila je. Otići će daleko, pobećiće dok još može. Pobećiće negde gde je on nikada neće pronaći. Ostaviće sve za sobom bez grže svesti i ostaviće horor od života koji je vodila decenijama.

I ne kritikujem lepotu našu, krv našu, kritikujem nas, jer smo se kasno okrenuli da pogledamo šta smo iza sebe ostavili...

Sinoć smo u kući zaboravili na TV, žive smo duše, opustili smo se, tako da smo jutros osvanuli u halabuci koja se da porediti sa kakofonijom orkestra koji se štimuje pred nastup. A nastup se čeka tačno u podne (kako drugačije), kada će velmoža isukati teške topove.

Krećem sa jutarnjim mazohizmom, a dan je savršen, prolećni. I priroda se buni protiv ove neprirodne ljudske realnosti.

Šta kažeš Osmehu, da popijemo prvu utarnju na simsu, ja kuvam?

Deveti je mart takođe i simbol onog iskrenog planinarskog duha...

U nameri da začinim trivijalnost utorka, koja je mnogima pala kao kamen za kupus na nožni palac, opisaću vam jednu sliku Beograda na današnji dan, a sve u nameri da se sa optimizmom osvrnem na predstojeći haos 9. marta, koji dolazi posle osmog, onog ženskog.

Dani su tekli ritmom ulaska i izlaska. Sa suncem, sa mesecom, samo u ritmu ljubavi, samo u tempu udaha usta na usta, dugo, kratko, dugo, dugo, kratko...

Pages