Olja Novaković

Volimo jahte, automobile, putovanja, skupe provode, ali i dalje tražimo emocije .

Glumimo ludilo na instagramu, odlazimo na svaku top žurku, želimo da budemo viđeni, želimo da nas vide. Želimo biti tagovani na klupskim profilima, mnogo smo fensy, u jeku najveće zabave buljimo u telefon željni odgovora, usamljeni u buci pored zvučnika, opčinjeni svjetlom ekrana tražimo emocije.

Vodiš me na večere, na duge šetnje uz obale, pričaš mi o sebi, želis da budemo prijatelji, a ja samo želim dugo, dugo, voditi ljubav sa tobom.

Pretvoriti naše šapate u duge rečenice, tvoje oči u dubine nepresahle. Želim dugo biti izgubljena u predjelima tvog izgnanstva, u koja si se zagubio ne razumjevajući sebe. Razumijem te i čekamda shvatiš. Strpljiva sam jer sam naoružana hiljadama godina iskustva, čekam da se probudiš. Pozivaš me, nije važno koji si protok energije upotrebio da me dozoveš, ali stigla sam.

Gruba je igra sudbine da si sve svoje žene obezbjedio, a ja te bezuslovno volim sa ivice propasti. Zvuči kao poetska pravda za jednog poetu.

Ponekad mi od tebe treba samo "Jaka si, izdržaćeš",  da se ne raspem skroz.

Ali žena sam i rasipam se.

Potom potonem u šaputanja..

Dugo je tražio svoje lice. Izgubio ga je davno napravivši pakt sa gorim od sebe. Sad je sjedio na panju, godovi su mu brojali godine, a čvorovi glumili koljena. Ništa se nije moglo prozreti kroz mrenu misli koja je pala na njegovu prošlost, iz špila bačenog u vatru neće proreći svoju budućnost.

Pored njega je protutnjao autobus sa natpisom STARIJI GRAĐANI ODLIČAN IZVOR NOVIH ORGANA. Nevjerica ga je zaledila. Vremensku mašinu je podesio napedeset godina unaprijed,  ali je izgleda došlo do greške.

Jedna polovina je svojim vatrenim okom pogledala u udolinu dlana Druge polovine, u ruci se valjuškao žir. Zagledala se u oči svoje slabije strane i rekla: „ Danas se ovdje rastajemo, naša je duša prevelika za jedno tijelo, počela se razlivati, vrijeme je da se podjelimo, odavde krećemo u nezavisna putovanja, ali ćemo se iznova nalaziti pod krošnjom hrasta. Vidiš li žir sjetićeš se mene."

Noć pogubna. Neprespavana. Preplakana. Čudak je svojim demonima uzurpirao tvoj dom, tvoje vrijeme, tvoj prostor. Ne znaš ni kako se sve desilo, na koji način je sve počelo, prošlo je, to jedino znaš. Lažna podrška, velika obećanja, zatim svađa, tuča, vrijeđanja, ujutro na ulici ni „Dobar dan“. Trebala ti je pomoć, a dobila si mnogo ružnih uspomena.

Osjetila je da je klupa vlažna tek kada joj se mahovina počela penjati uz struk.

Jutros sam se probudila u šoku i zaključku da imam celulit. Zamisli?! Strašno! Celulit u pedesetoj.

Onda sam se sjetila moje majke koja je nosila duge haljine cijelog života i nikada nije išla na plažu. Pitam se koliko je nju brinuo celulit? I svoje prabake koja je na žalbe vezane za debljinu govorila :"Bar imaš, sinko, na šta sjedat'."

Stvarno imaš celulit u pedesetoj, a imaš li dvije zdrave polovine mozga?

Što je bilo juče, to može i da se zaboravi, što se dešava danas, o tome se ne treba razmišljati, ono što će se desiti sjutra, ne želim znati.

A ljubav, ljubav ću kao kaznu poželjeti nekom drugom, ja ne želim više da sanjam.

Misli su mi sitan pijesak, uzdasi teški kao valovi. Uthnem, porinem, pa opet negdje izronim.