Olja Novaković

Crne sjenke su se uzdizale iz okolnog šipražja igrajući gluvo kolo u ranoj noći. Potok se ipak čuo u daljini, ali u ovoj bašti stao je vjetar, stalo je vrijeme, i zvuci su utihnuli, kao pod staklenim zvonom ništa nije ni ulazilo, niti izlazilo iz nje.

Vremenom je naučio i da prepozna ljude koji su prošli kroz portal. Malo ih je sreo od kad je prešao, izgledalo je kao kad sretneš nekoga koga dugo nisi vidio, pa tek po očima i po osmjehu možeš biti siguran da je ista osoba u pitanju.

Noć je duga, a dan još duži kad je žena sama, nema bajki sa sretnim krajem već beskonačno ponavljani prvi setovi Pepeljuge, uz malo sreće možda tek poneki stabilniji triler, ponekad drama, malo akcije, nikad romansa.

„Prestao je tek kad je vidio krv na rukama i posteljini, pa ni tada, samo je na trenutak zastao i nastavio.“

Mješečev sjaj mu je zlatio krzno milujući ga dugo i prelivajući milovanja od leđa ka repu, pa do šapa kako se kretao malom stazicom ka šumi.

Onda kroz pukotonu novogodišnje noći provučeš i obećanje da ćeš u sledećoj sve drugačije uraditi.

Kako ti je u njenim rukama dok provlači prste kroz tvoju kosu, tone li u tvoje poglede onako kao što sam ja tonula? Lijepe li se dlanovi tvoji o njene obrise, kao što su ruke tvoje gasnule na kukovima mojim?

Voljeni je nije tražio, roditelji su je živu oplakali, sestrice jezerske prihvatile. Kada se voda umirila samo jedan je mjehur nosio sliku. Dječije cipelice.

Kad suze uguše potrebu duše za vazduhom i ljepotom sunca prepuštale su se u plavetne, potom modre do mračnih dubina, zauvijek napuštajući ovaj svijet.

Nije samo fizičko nasilje nasilje nad ženom. Prećuti. Ćuti , sramota je. Ne govori nikome. Sakrij sramotu. Čiju sramotu?