Željko Jovanović

Željko Žele Jovanović je rođen 22. juna 1989. godine u Kragujevcu u radničkoj porodici.
Bavi se pisanjem aforizama, satirične poezije i proze, i poezije za decu.
Objavuje u dnevnim novinama, književnim časopisima, i na internet portalima.
Član je Beogradskog aforističarskog kruga.
Objavio je zbirku aforizama „Ostavite nešto apokalipsi“ (2020.).
Stvara i preživljava u Kragujevcu.

Buka koju je proizvodio usisivač bila je glasnija od one koju je proizvodio televizor, no i pored toga, čovek je odlučio da ostane u fotelji. Zauzeta žena je bila usredsređena na čišćenje doma, tako da nije ni primećivala muževljevo prisustvo.

Te noći uhvaćen sam u brakolomstvu. Kako to obično biva, muž se vratio ranije sa službenog puta na opšte nezadovoljstvo svih nas zarobljenih u ljubavnom vrtlogu.
Nije da nisam pokušao da sprečim da dođe do te neprijatne situacije, ali mesta u ormanu jednostavno nije bilo, a visine se bojim sasvim dovoljno da je opcija iskakanja kroz prozor odmah bila isključena. Ostalo je jedino to da se kamufliram u noćni stočić, ali složićete se, onako go to zaista nikako nisam mogao da ostvarim.

Nije redak slučaj da se roditelji suočavaju sa problemom kako da nateraju svoju decu da uče. Prirodno, ni jedan roditelj ne želi da obara pogled zbog stida na roditeljskom sastanku. Svako bi želeo da baš njegovo dete bude najbolje iz svih predmeta, da se primerno vlada i da služi kao pozitivan primer ostaloj deci. U cilju da tako i bude, roditelji često koriste raznorazne metode kako bi svoje naslednike motivisali da se late knjige. Jedna od učestalijih metoda jeste obećanje.

-Zaista impresivno. Završili ste novinarstvo sa najboljim ocenama. Čestitam! -reče urednik jednih dnevnih, tabloidnih novina.
-Hvala vam. Još kao dete sam želeo da postanem novinar i srećan sam što sam svoj san ostvario. -odgovori energični mladić iz čijih je očiju izbijala ambicioznost.
-Bravo! Međutim, da bi postali novinar nije dovoljno to što ste završili studije. Neophodno je da se zaposlite i da radite kao novinar. -reče urednik.

Za mene datumi odavno ništa ne predstavljaju.

Kada si nov u poslu uglavnom nastojiš da se marljivošću i korektnom ponudom nametneš tržištu kako bi u tom poslu bio i uspešan i kako bi bio bolji od konkurencije. Uglavnom.

-U moje vreme nije bilo tako... – ničim izazvanim je ova dedina rečenica narušila tišinu koja je gospodarila dnevnom sobom i okupljeni ukućani su odmah znali da je to najava za još jednu priču o onim dobrim, davnim vremenima.
-Šta to deda? -nezainteresovanim tonom je, iz čiste kurtoazije, upitao unuk, po mišljenju apsolutne, porodične većine izlapelog starca.
Dečakov otac, iliti sin ovog starca, prostrelio je oštrim pogledom dečaka, ali šteta je bila nepopravljivo načinjena.

-Dobar dan, ja sam... -reče zbunjeni mladić nakon što je zakoračio u kancelariju koja je bila smeštena u zgradi jedne javne ustanove.
-Znam ko si. Sedi ako hoćeš. -reče ne tako ljubazna službenica.
-Došao sam ovde zbog posla. -zbunjenost nije napuštala mladića.
-Ma neće biti?! A ja mislio da si svratio sa ulice da me priupitaš za zdravlje. -ni neljubaznost nije napuštala službenicu.
-Ovo je moja radna biografija.- reče mladić nakon što je spustio papir na sto ispred službenice.

Baka Negosava je, prema rečima lekara, čekala svoj kobni čas. Ležala je mirno u krevetu u svom domu okružena decom, unucima i praunucima i njeno srce, iako na izmaku snage, bilo je ispunjeno. U svojoj devedeset i četvrtoj godini smatrala je da je njen život bio težak, ali svakako ne i besmislen. Bila je zahvalna što je do samog kraja životnog puta uspela da sačuva zdravu pamet, što je, neretko, i isticala.

Pages