Atomske šporkice mojih rapsodija – 3

... Jer vidite, starac-pijanac je ključ što ga nemilice zaobilaze u širokom luku. On pjeva sebi u bradu ''Angie'' od Rolling stonesa i ''Yesterday'' od Beatlesa. Nitko ga ne sluša. A jebi ga... Bolest se širi, a oni najbolesniji postaju najnesvjesniji. Uzdižu se skračenicama ispred imena. Kad ono –paf! Slijepa ulica. Mislili su da su doktori dok su slijepi i snobovski gluhi prolazili pored klupica i parkića... pored blaženih zidića kao živih spomenika tajni vrijednih spasa novog vremena. Da, ne treba zdravima, već bolesnima. No svijet je odavno pobrkao vrijednosti jednostavnosti-mudrosti, kao i žargona naspram rječnika načitanih visokoobrazovanih intelektualaca; kojima eto na kraju samog puta ostadoše da se mjenjaju bezvrijednim slogovima do kraja vječnosti – kao djeca sa sličicama odavno istekle nagradne igre; bez albuma, bez roka, i bez mjerodavnosti.

Jebi ga, ni kraj ne uspijevam skončati kao kratki izdah preko doline šutljivog smoga zatečene mase mnogih faca, idola i ostalih šporkica ove dimenzije zadnjeg doba romantike bez sjaja. Ali odgovor je sladak i kratak – ne, ne žali. Starac-pijanac je prvi stanovnik one strane vječne idiličnosti sjaja samog raja. On pjeva i ne brine. Promile više ne treba, spas same biti svega smislenoga opijat će ga blagoslovima za vijeke vjekova. On je doktor, a da ni sam za to ne zna... On je izlječio mnoge bolesnike parkića i klupica – bez da su ga ikad pitali za pomoć ozdravljenja ili oporavka. Pored njega su prošli još mnogi puno bolesniji i zgražanjem pogleda ga častili, pa snobovski snobovali u toj prolaznosti jednog života nazivajući se velikima zbog izmišljenih titula precjenjenih rječnika uokvirenih diploma. Ah da, oni će imati čitavu vječnost za žaljenje. Društvo će im praviti prljavštine s ognjem umjesto mekanih tapeta po kojima su nezasluženo plesali na ritam gramofonske lažljivosti ukradene romantike. Najveći će biti najmanji, a najmanji najveći!

Eh sarkazme, slatko li padaš na temu svih tematskih rapsodija svih razduženih jednostavnosti razvezanog besmisla čarobne tromosti mog traženja bez rime i stihova. Odjeb lansiran za 'velikane' , bez proste čarolije osjeta, raspršit će se negdje u dalekoj daljini svjetla, mraka i svih dimenzija – zajedno baš sa svim atomskim bombama i pepelom krivih vrijednosti. U raju će ostati svi nepravedni, ali svjesni... Svi doktori izlječeni, a nesvjesni... svi mali i veliki, ali jednostavno dostojni romantike svih doba zlatnih nota tajnog smisla obrisanih prašina. I da, mali kutak raja pripast će i žoharima, kao i svim vrstama i vrsticama ove pomahnitale grozničavosti opsjednutih lica s lažnom priznajom vokabulara i slogova.

Momentalno gasim zadnji trzaj desnice što opet vještom zavrzlamom spojiše sve končiće. Nije velika moja tinta, niti sam premalena u moru dugačkih izraza naopakih priča. Trudim se biti sredina. Zlato je suviše zlatno za moje psovke u plesu sarkazma. Bižuterija je površno kratka za iščitavanje mojih blesavih putopisa u zvijezdama. Točka, pa kraj. Čisto iz inata, da ostanem nenadjebivo dosljedna – naopaka od svega naopakoga.

-kraj-

Antonia Padovan