Kajanja, kazaljke i inicijali

Kazaljka na kazaljci. Obe šestice. Obe meni strane i daleke. Mislim li na tebe!?

Da. Ako ćeš kratko, onako, kako si uvijek zahtjevao...

Moj bijeg sa velikim početnim i izgubljeno sitnim završnim. To će ti biti ime u svim budućim jakostima mog nastavka nakon ovog „kajanja“. Kajanje na kazaljci. Oboje prebrzo došli – prošli. Oboje podjednako sjebani i nepoznati; surovi plačenici noćnih mora... Kao krvnici nad klapanjem mojih tek rasutih idila. Jesmo li još idilični!? Daj se umij u trijeznosti ustrjeljanih sati što smo ih spontano zajedno klali bez savjesti, u mjesečarenjima slučajno usklađenih koraka.

Ne. Ne vidim idilu u nijednoj jedinki tvojih barem pet naličja istog prevarantskog lica. Bježiš. Pa da... Bijeg bez prezimena i nije ništa više nego kukavica obješena doživotno na porok varanja, kao kazaljka za sat kada „zapne“ na šestici. Koliko mudrosti mogu izvući iz gluposti? Začuđujuće mnogo! No, ne žali me. Navikla sam šutke sakrivati kajanja pod dvanaestom krajnošću kolotečine krute neuhvatljivosti kazaljki. Ne mrzi me. Navikla sam časno zašutiti točno u čas posljednje tišine; pred uzbunu što navješta rat starih i novih promašaja mojih idila, i imena koja usput nadjenem tek u pjesmama svim takvima što su pod krinkom skupljali moje uzdahe samo za lažna priznanja i zadovoljštine. Treba zaslužiti prezime. Zaslužuješ li moje ostanke? Možda... dok ne istrpim zadnje kapljice infuzije te strasti, što sam ju kao bezbroj puta do sad pobrkala s nečim mnogo čarobnijim.

No, ne nadaj se da ću poslije tebe prestati vjerovati... ni da ću magiju ili sjaj iti za česticu izgubiti.A niti da će tebi poslije mene ijedna iskra od to troje ostati. Sve će i bez mog kajanja poslije nas ojačati. I sve će se u sva moja imena, nadimke i prezimena jednako snažno utkati. Pa ni za šestice ni za dvanaestoricu „nezaboravnih“ više neću mariti. Eto... nadodat ću si još jedan dodatak u dužini mojih inicijala (koje si očajnički htio skratiti od bojazni da sam možda premazana kao ti) pa da svako veliko slovo moje duge naslovljenosti predstavlja drugo lice u meni.

Šteta za snove. Htjela sam ti ih ostvariti.

Šteta za zore. Htio si mi ih ukrasti.

Bježi. Da, dala sam ti ime dolično tek tog nepromišljenog čina. Kazaljka nasuprot kazaljke. Šestica i dvanaestica u dvoboju. U mjesečarenju zajedničkih klanja. Oči u oči!? Htio si da te slušam, ali nisi shvaćao koliko upijam. Stoimena, a jednolična; tvoja kraljica svih budućih kajanja i triježnjenja. Bijeg. Kukavičluk zamaskiran pod lažnim licima „časnih“ riječi bez djela... i odricanja od njih pred spoznajom mog pobjedonosnog uzvika za završni takt noćne more u ulozi bajkovite romanse. Nemaš prezimena. Nećeš me prevariti. Ljubit ću te do zadnje kapljice infuzije. Zajebat ću te... Kad shvatiš da nisi pobjedio nijednim loše otplesanim korakom i da si samim uzmakom upravo do kraja odigrao svako slovo imena koje sam ti ja nadjenula – kladeći se u početku ipak na strast, ali suviše rano svjesna težine iluzije na koju bih mogla past. Veću svotu sam ipak stavila na crno. To je moja vesela boja. Pa ako razočaraš, spremna sam da ćeš nastaviti niz svih bezimenih, u onoj bezvrijednoj hrpetini, mojih brojki što ih zajedničkim nazivom častim titulom „kajanja“... Još jedna sitna slatka mantra...

Nemoj reći da sam varala. Nisam.

Nemoj plakati da sam blefirala. Ti si.

I nemoj se nadati da između poklopljenih kazaljki i njihovih dvoboja, bilo kojeg broja, iti sekunde gubim na takozvana kajanja. Odavno sam tu grešku izbrisala. To su samo razočaranja (i njegove podvrste). Sjebano nemočna kad se otrijezne i ne nađu me kraj sebe. I svako, baš svako, uvijek se za mnom okrene. Iz daljine vidi samo moj kes. „Ona se ne kaje!? Ona smije se!?“  Tvoje zaprepaštenje nasuprot pozitive mojih sarkazama. Šah-mat.

Kazaljka i kazaljka pod kutem od devedeset stupnjeva. Šestica, devetka, trica... Ma, koga briga. Hoću li misliti na tebe? Ne, ja uvijek idem dalje. Dala sam ti ime. Bijeg. A on se uvijek, vjeruj mi, na kraju jedini kaje.

Antonia Padovan