Kolumna jedne Mici Cici
Foto: 
m. aquila

Kolumna jedne Mici Cici

Dragi čitaoci, ja sam, Mica Cica, ex Mica šalteruša i prvi put se družim sa vama. Pošto  je ovo tekst prvenac, moram da pazim, da nešto ne zgazim, ne pokvarim i ne rovarim. Ako stanem šefu na žulj, odma mogu da begam odavde. Zato, imajte strpljenja dragi moji, za početne bubice vaše Cici. Mogu da vam obećam zanimljive zgode i nezgode koje su snašle u životu neke moje poznanike i mene samu. Obećavam, takođe, da neću da vas gnjavim i davim. Smeh je dozvoljen i poželjan.

Išla sam skoro u jednu instituciju da završim važan posao. Kad tamo, red, dugačak red. Šta ću, sednem da čekam svoj broj da se pojavi na displeju neke Mice šalteruše, moje ex koleginice. Sedim ja tako, gledam u onaj papirić, držim svoje papire u fascikli. Iznenada čujem ciku i viku sa druge strane hodnika i dolete klinja do mene i pokuša da mi istrgne fasciklu.

Ljudi moji, čulo me je pola Beograda kada sam dreknula: „Marš bre od mene, beži, iššššš...“ Bezobraznik jedan mali otrča a mene spopade smeh. Bacim pogled na displej, kad ono moj broj. Smeje se žena sa šaltera koja je videla scenu, smejem se ja i brzo završim posao. Pozdravim se i izađem napolje.

Taman sam zapalila cigaru moju motanu i počela da merkam obližnje pekare, kad izlazi klinac sa dedom. Video me je i počeo da vršti. Čoveče, zar sam tolika babaroga? Mislim, znam da se bližim bapskim godinama, ali da imam i rogove, e to ne znam. Deda ga uhvatio za ruku, dete vrišti, a mene opet spopao smeh. Ali, gde bre da se smejem ispred institucije? Nije red. Mogu da me strpaju u kola i pravac u ludaru. 

Smirim se, završim sa motanom i u glavi skontam šta ću da poručim u pekari. Eto, dragi moji... Ne mora uvek u važnim institucijama da bude dosadno. Nekad može čovek da se nasmeje. Onako, od srca.

Ajte dobri moji, odoh ja, a drugi put malo o meni kao o Mici šalteruši.

Ljubac za sve! 

Radmila - Rada Čeh

Komentari

Komentari