Foto: 
autor nepoznat

250

Nedavno sam kupio velelepnu kućerinu i ogromno imanje.

Šta će to meni, pitate se... Žena i ja sami, deca odavno pobegla. Ni manje, ni više nego u Ognjenu zemlju. Kažu bolje i ognjena, nego ojađena i opljačkana. Daleko je, brate mili, a retko se i javljaju.  Poručimo im da nas se sete, bar na Ognjenu Mariju, red je.

-Hoćemo, hoćemo, ofkors - pa se ne jave. Slaba vajda od našeg moljakanja.

Nama krivo što nikada uživo nisu videli kuću i imanje, već samo onako preko sokoćala i tandarala. Šta da se radi...

Elem, ceo život smo odvajali od usta, lišavali se svega, pucala kičma i ženi i meni. Nikada se nismo žalili, šta ćeš, nekom je život majka, a nama je zapala "maćehina maćeha". 

Kad nam je došla zaslužena penzija, kupismo tu ogromnu kuću i još veće imanje. 

Komšije, meštani sela - da pocrkaju od zavisti. Hteli su čak i da nas tuže. Kad sam neke od njih pitao: - Zašto bre, sunce mu bogovo? Dobro znate koliko smo se mučili, moja Mica i ja, da pošteno zaradimo imetak - oni rekoše:  - E, baš zato! 

Napričaše svašta. Kao dajemo loš primer okolini, kako posle deci da objasne neke stvari... 

Uh, muke žive, jedva ih odgovorismo. Potrefilo se srećom da je počinjala repriza reprizine reprize neke naše gledane serije, pa su nas ostavili na miru.

Bilo kako bilo, pazarismo to naše i napokon počesmo da uživamo.

Al' kratka beše naša radost.

Ubrzo uvidesmo da je život na tako prostranom imanju više nego komplikovan.

Idi gore, idi dole, penji se na tavan, spuštaj se u podrum... Okopavaj baštu, beri šljive, sadi paradajz, navodnjavaj, djubri, čisti, hrani životinje, sredjuj kuću...

Ajoj, bili smo spali s' nogu - načisto!

Dogovorimo se moja Mica i ja da ipak unajmimo nekoliko radnika, da podelimo zaduženja oko kuće i okućnice. Ne može čovek sve sam da stigne, da je još toliki.

I sve bi bilo kako treba, da nam meštani nisu ponovo zabiberili.

Došli da nas obaveste da moramo da unajmimo njih 250 ili će opet biti belaja! -Pa to je skoro čitavo selo! - rekoh im ja -Ono jes' imanje veliko, ali mi treba njih, jedno desetak - u vr' glave.

Ma, kakvi! Ni da čuju...

Postavili nam uslove, ne šale se ni malo. "Naše" je da ih sve pozapošljavamo" rekoše, "I to trajno. Svih 250!"

I povrh svega, dobro da ih platimo - kažu - ne dolazi u obzir da rade za male pare.

Ucenjuju, prete: - Ako nam svima ne daš posao, videćeš svoga Boga. Ima da zažališ što si se ovde rodio!

Eh, mislim se ja. To da žalim što sam se ovde rodio, mogu i bez vas...

No, šalu na stranu, Mica se mnogo zabrinula, danima se sekira. 

Uvek je bila mudra žena, kad god je ne poslušam - obavezno zažalim.

Misli da nema druge, nego da ih unajmimo onako kako su zamislili - djuture.

Ali se uvukla u nju neka sumnja. Veli - kako su krenuli sve na silu, ima oni nas da otpuste. Ja joj rekao da preteruje, ipak smo mi vlasnici svega. Na šta bi to ličilo da gazda radi za sluge, ali ona samo ćutke vrti glavom. Kao neka zloslutnica. 

Ah, ta teška ženska ćud - kud sam se i oženio! 

Sve u svemu, dolaze za koji dan i počinju da nam "pomažu". Dal' je skuplja dara od mere - videćemo.

Nama pomoć treba te treba, ali se Mici sve ovo ništa ne svidja, Ja sam, opet, više pomiren sa sudbinom, jer brat - bratu, mi pravog izbora nismo ni imali. 

Biće - kako bude, živeti se mora.

Kao sluga ili kao gazda - ostaje da se vidi.

Komentari

Komentari