Foto: 
autor nepoznat

Ispovest jednog opštinskog službenika

Imao sam sasvim lepu ambciju da se dokažem kao opštinski službenik. Dolazio sam redovno na posao sa željom da marljivo radim i da napredujem u službi, a da ujedno i osvetlam obraz svoga teče, koji me je zaposlio.
Problemi su nastali još u početku, s obzirom da nisam bio vešt u kuvanju kafe, a sa druge strane, bilo je teško zapamtiti ko kakvu kafu od zaposlenih pije. Gorka, slatka, srednja, sa penom, bez pene, sa osveštanom vodicom...
S obzirom da sam bio najmlađi, redovno su me slali u pekaru po burek, đevreke i raznorazna druga peciva. Ukoliko je pecivo bilo nezadovoljavajućeg kvaliteta,  gledali su me popreko kao da sam ga lično ja mesio i pekao.
Kada sam se konačno dokopao nekog konkretnog posla, naišao sam na nov problem. Kolega pred penzijom, inače neprekidno mrzovoljni gospodin, zamolio me je da tiše udaram pečate da bi on na miru mogao da spava. Pored udaranja pečata smetalo mu je i šuškanje papira, kucanje na računaru a često i moje uzdisanje.
Postepeno sam gubio strpljenje i nadu da ću ikada napredovati i intezivno sam razmišljao da odustanem. Prema klijentima sam se ponašao neučtivo što se na kraju krajeva i očekuje od jednog opštinskog službenika, pa mi klijenti to nisu ni zamerali.
Međutim, točak sreće se okreće. Iako sam ja bio onemogućen da napredujem u službi, moj teča nije bio. Postavljen je na bitnu poziciju što je automatski značilo da će se kolege ubuduće prema meni ophoditi prijatnije.
Jutos sam zakasnio na posao, a svi su mi se smeškali. Sada ja i moj mrzovoljni kolega zajedno dremamo, a za overu, dođite sutra.

Komentari

Komentari