Foto: 
autor nepoznat

Kazuj Kazimirka

- Ajde Kazimirka, šta si se tako stisla, kaži ti nama lepo šta znaš o tom Mijajlu i o njegovim ženama, jer si nam ti jedini svedok.- kaza glavni sudija Vesa u penziji, nameštajući okrugle naočare na svom okruglom licu iz koga je virio okrugli nos, crven kao babura. Učionica u letnjem periodu pretvorena u sudnicu, za slučaj nestale stoke, pasa, ali ovaj slučaj je izmakao kontroli i morao se rešiti na navaljivanje seljaka.

Kazimirka se zakašlja, da bi dobila na dramskom efektu, što je jednom videla na televiziji koji su  uključivali samo vikendom, radi štednje i da se ne zanosi gledajući razne gluposti, što bi rekao njen pametni Čeda. A Čeda, sedi u prvom redu i pomno prati svaku njenu reč, da se ne izlane štogod u svojoj pameti.

- Ma svi znaju Mihajla, celo selo, živi preko puta moje i Čedine kuće. I šta ja znam jel on kriv ili ne, to bolje pitajte njegove žene, koliko ja znam sve su žive. - ona obrisa znoj sa čela nadlanicom i ukrsti pogled sa svojim čovekom, vide i sve one seljane sede ko u školi,  a na prozore deca se zakačila ko majmunčići.

- Podigo čovek trospratnu vilu, kuću, taj Mihajlo, I šta je tu greška? Ja ne vidim. – Kazimirka slegnu ramenima. Kuća onako, ko svaka druga, nedovršena, svojom visinom bode oči, a Mihajlo kao neobičan i pomalo egzotičan čovek stavio neku ogradu, visoku dva metra od nekog materijala koja izgleda kao ogledalo, ko u izlog prodanice da se gledaš. Tako da niko živ ne može da vidi unutrašnjost dvorišta osim Kazimirke i to samo kad se popne na sprat svoje kuće.

- Dvorište puno palmi, kaktusa, raznih veličina, poređanih u nizu, pa jedno dvaes, il bogme, čak trideset saksija, što malih, što velikih, a okolo neki pesak I šljunak, trista čuda, pa se lepo sa terase vidi kamenje što sija i ko da si na moru. Čak i nema obične trave već nekakav sitan, beli kamenjar, noge da polomiš a sa druge strane kuće gde parkira kola samo beton. I to je to što se kuće tiče.

- Aman bre Kazimirka, kaži ti nama o ženama, kako su nastradale? Jer tvoj Čeda je rekao, ako neko ima oko sokolovo  onda si to ti, vidiš i po mraku ko sova.

Kazimirka pogleda prema vratima, pa reče: - Ništa on nije kriv, tako mu se zalomilo. A to što ja sve vidim, pa ja sam ti druže sudija radna žena, po ceo dan sam u bašti ili pred kapiju, metem, čistim i onda ja vidim sve, kakva špijunka da ja sad postanem.

-To ti niko ne zamera. Niko nije ni reko da si ti špijunka.- opet će sudija, a Kazimirka se samo promeškolji i počeša po čelu.

- Dobro. – ona zastade, jer se baš zalaufala da objasni šta ona to radi, da ne ispadne sad i ona kriva. - Gazda Mihajlo se ženio tri puta, kao što svi mi znamo.  Prvu tu ženu sam ja videla jer sam širila veš na terasi a i zna se da je brže otišla nego što je došla. Jer kuća njegova jest’ da je lepa, ali terase od prvog do trećeg sprata nemaju ograde, pa iako je na drugi ili treći sprat  bio metalni stočić, jako lep sa dve stolice, niko živ nije smeo da tu pije kafu osim gazde jer može da se omakne noga ne daj ti bože,- i tu se Kazimirka prekrsti, nasta žamor među ljudima i ona brzo nastavi - i onda nepažnjom da čovek poleti dole među onaj pesak i kaktuse. I čini mi se da je bila pomalo zanesena ta njegova žena jer je vidim kako mete dvorište sa onu metlu cigansku što djubretari koriste, ko da spava, mesečari jadna i jedan dan ti se ona nasloni na ogradu.

- Na koju ogradu kad si rekla da je nema?! A čekaj bre, kako si to sve videla kad je podigao onu kapiju oko kuće visoku dva metra, ko nekakvo ogledalo, pa se unutra ništa ne vidi.

- Kako kako sam videla, pa kažem ti sa terase moje sve se lepo vidi, evo ti pa pitaj mog Čedu. Kuća ko na dlanu.

-Dobro, pričaj dalje, samo ne opisuj toliko.

- Dobro, i tako ti gravitacija učini svoje i povuče ka zemlji, te ona pravo među one kaktuse i pesak, i posle se toliko svadjala sa Mihajlom, oterala ga u majčinu i za to koliko ja znam celo selo zna. Na spominjanje tamo neke gravitacije, njen Čeda samo prevrne očima, - Au, što si pametna ko da si završila i srednju školu.

- Dakle, da zaključimo, Mijajlo nije kriv što mu je žena onako bila šuntava, jel tako? Ajd dalje Kazimirka. – zaključi mudro sudija Vesa.  

- Posle došla ona druga, ne znam kako se zvaše, ona krupna, što je jedva preneo preko praga. On joj lepo kazao da ne ide na terasu i živeli su srećni, pa dugo baš.- preslišava se ona.- Tako ga je slušala. Govorili su Mihajlu da stavi tu ogradu, ali danas, sutra, nekako, poso ne ide, pa to ti je. On je, doduše, sedeo i pio kafu, jer je vazduh po njegovim rečima, nekako svežiji bez te ograde koja steže i um i dušu. A onda se desi da je sirota druga žena jedne sparne večeri izašla da uhvati svež vazduh i uhvatila je, doduše, ivicu betona i ostala da visi do jutra, jer je Mihajlo baš te kobne noći radio. I nije pomoglo ni njeno zapomaganje, komšije nisu htele da se petljaju u brak. Rashladila se propisno, jer je padala nekakva sitna kišica, pa je ujutru muž pomogao da se nekako popne na terasu na jedvite jade, jer je bila pozamašna, a on džigljast.

- A što ti nisi pomogla?- čuje se odnekud nečiji ženski glas, no Kazimirka se napravi da nije čula te nastavi.

- Treću je upozorio na vreme, na šta mu je ova namignula i rekla da ona nije tako glupa. Nema ograde, pa nema! Šta sad? Ne treba navaljivati. I stvarno ta se treća pogodila baš onako mudra i prava za Mihajla. Niti je otvarala terasu niti je pila kafu. Ali kad neko nema sreće onda nema. Deca iz Markovog dvorišta su šutirala loptu. Mali Branko je šutnuo tako jako loptu da se ova zabila pravo izmedju dva kaktusa.I tako dok je sirota treća žena izvukla loptu izbola se na one kaktuse ko nijedna. Ležala je u bolnici tri dana dok joj nisu izvadili sve one iglice. ona opsova Mihajla i reče mu: - Dabogda te nijedna ne htela.- I tako jadan čovek osta sam.

- Jel to to? - upita sudija.- Pa jeste i to nije zato što sam ja bila radoznala i petljala nos gde mu nije mesto, već se tako pogodilo, da smo komšije.- i završi Kazimirka svoje kazivanje. – Dakle, gospodo seljaci da zaključimo, Mihajlo nije imao sreće u brak, i to je to, ajmo na po jedno pivo, a ti Kazimirka ubuduće drži nos u svojoj avliji.- Da znaš da hoću, druže Veso, dosadilo mi ovo suđenje ko da sam mu ja nalazila žene.

Pošto mu je osvetlela obraz, Mihajlo povremeno gleda sa setom na Kazimirku i pita se gde su mu bile pre oči kad je ne zapazi na vreme. Mahne joj on sa terase dok pije jutarnju kafu i gleda je dok gura džak krompira u kolicima u kojima se meša malter, dok njen Čeda sedi u kolima i čeka dok ona istovari taj krompir. Pa izadje pred svoju kuću, kobajagi pogledava okolo pa se osmehne i Čedi, pita ga:- Kako je komšo?- a Čeda oklembesio onaj stomak pa odgovara:- Evo, bili malo na pijaci, da pomognem ženi da ne ide sama, da je prevezem.

Kazimirka ga sa zahvalnošću pogleda i dok unosi gajbu sa mladim paradajzom koji će ona da posadi, razmišlja kako je imala sreće, jer njoj Čeda pušta sve sama da radi, ništa se ne meša i sa svime je zadovoljan. Takvog je, priznaćete, teško naći.

Komentari

Komentari