Foto: 
Joe Lewis

Komšija

Sretnem ga ja tog jutra kako skuplja puževe pored puta. Seti se da je mnogo hteo, mnogo započeo, a jebiga, nikako da završi. Ostao mi je dužan objašnjenje te čudne pojave u našem komšiluku. Naime, kod mene u kraju se niko ne jebe, sve sam neženja do neženje. Uvek je mrmljao da zna zašto je tako, al se mnogo drogirao, pa je vazda bio konfuzan kad se zainati da nešto objasni. On konfuzan, a ja uporna.

- Mnogo ja tebi pričam tako, a ne završim do kraja. Svaku kad bih ti ispričo... Ma, to je pripovetkica, onako, svaka za sebe! A Mića je klasičan alkos, frizer, sestra mu rođena radi tamo u Urgentnom... I batali on frizeraj, jebiga, alkos... I počne da vozi one umiruće babe. Međutim, smorilo ga i to. Operiso je posle tumor na mozgu, presto da pije. Al jebeš ga, platio sam ga trista kinti, koštaju informacije! A na Ceraku imam šišanje za 150 dinara – reče on saginjući se da ubere svežeg pužića, te se kiselo nasmeja.

- Ma pusti njega, nego… Jel istina da su ovi u komšiluku obdareni? Tako se priča. Obdareni, a ne jebu.

- Slušaj, da ja tebi objasnim... Kad Cigani treba da se obrežu, to je haos. To dođe mercedes, stave onu fotelju gore. Mi smo gledali, penjemo se na sims i gledamo sunet. Ima neka mašina koja svuče onu kožicu i, brate, dođe hodža, zapeva i očas posla. I onda taj mali obrezani ide u spavaćici danima i, onako, razvlači je, šetka se naokolo i igra tetris.

- Kakve to veze ima sa... O čemu pričaš? – upitah, sve više shvatajući da će mi misterija o komšijama nejebačima večno ostati nerazjašnjena.

- E, al pazi ovo... Živeo s nama neki Husein. Sa četrnaest godina Husa nosio široke farmerke i stalno ga nešto šašoljio i čačkao. Pitamo ga mi: „Šta je bilo Huso?”, on kaže: „Operiso sam muda.“ Kad ono zakolje Miki svinju ispred zgrade i pravi čvarke. Dolazi Husa, pita: „Šta je ovo?“, mi rekosmo „Smoki.“ E, do jaja – smoki! A dečko musliman, jebote. A nije se ljutio, jok! A posle, bre, jednom liku spustio kamen od jedno pedeset-šezdeset kila na glavu. E onda dođe Toša sa muslimanskim ušima oko vrata sa ratišta. Kad je Husa to čuo, otvorio mu lobanju pikslom, vadili Toši staklo danima iz glave. A zvao me on i u Švabiju da karamo kurve. E, al zašto sam ti ja sad sve ovo ispričao? To oko kurca... Zašto Cigani imaju velik kurac? Razvlače ga, bre, po ceo dan, brate, nemaju igračke, pa se kurcem igraju, razumeš? A nama kupovali igračke, praćkice, ovo-ono... Ćalije-balije. Ma idi… - izloži on, pa i sam začuđen u neverici zavrte glavom.

Utom zgazi slučjano jednog puža, pa opsova. Taman da ga opet priupitam kakve to veze ima sa komšilukom i njihovim problemom višedecenijske apstinencije, on se razdra:

- E navatamo tako neke dve klinke. Jebiga, čovek je šmeker. Isijava, isijava! Ja cirke, bre, ne mogu izdržim taj tempo. Uglavnom, budimo se oko jedanes, dvanes... Ja gledam, dižem čaršav, ona gola, ova druga gola. Gledam njega, on okrenut na drugu stranu, gola, dlakava bulja. Spuštam ja ono, budim ga, reko: “Brate, aj da teramo ovo.” Pa reko devojkama: „Ajmo polako.“ Onda mi on opiše šta sam radio ovoj manjoj. Imam tako ja prekide, znaš ono, na sat-dva... A nekad total. E, to mi bio taj total! Zamisli njih dve, mučenice. Al od njih se nismo lečilii, uf, dobro je. Nekad pišaš žilete. Jao, samo kad navatam one dve male što su me sjebale pre dve nedelje.

- Kad planiraš da prestaneš da se radiš, aman? – upitah i ubacih jednog svežeg pužića u njegovu torbicu.

- Al ja sam prestao da se radim. Dobro, pre osam sati sam se spustio sa četri bromazepama i šest piva, i dve-tri rakije. Usto sam juče u dvanes. E, i lovio sam puževe, znaš kako sam ih spremio. A kokain nisam dugo, brate. Eksere samo četvrtinu. Ali prestao sam, nego goveda, razumeš... A nisam vario, ne pamtim. Ja sam prestao sa svim u generalu. Pa znaš me.

- Eh, znam te… - nasmeših se vragolasto.

- Šta, ne znaš? Haha, pazi, ona ne zna kad smo se upoznali, a ja džanki! – povika i zagrcnu se od smeha.

- Nego, brate, kakve veze imaju sve ove priče sa komšilukom?!

- Pa brate, svi su oni Cigani! Nego, dobio sam neku šljaku. Ima da razvlačim neke šatore. Ne mogu više sedim kući, umro sam.

- Pužar - šatordžija - narkoman! – povikah i grohotom se nasmejah. Utom i ja zgazih nekog mučenog pužića. Jebiga, možda i bolje da ga ja zgazim nego komšija da ga pojede. A možda i ne, jer kažu da su puževi dobri za potenciju. Rastasmo se oko sedam ujutru, sve se nadajuć da nas niko od komšija nije spazio. A možda već i pričaju o nama. Jebiga.

Jelena Andonović

Komentari

Komentari