Foto: 
autor nepoznat

Misterije nestale košulje

„Što smo pojeli-pojeli smo!“ bila je rečenica koju je, pomešanu sa uzdahom, izrekla glava porodice. Novine su, po drugi put tog popodneva, odbačene sa gnušanjem, kao što se to uglavnom čini sa sektaškim letkom.
„O ne!“ bile su reči koje nisu bile izrečene naglas, ali se uzdah ipak oteo kontroli.
Dečak je čekao čitavo popodne povoljan momenat ali, kako se činilo, taj momenat se neće dogoditi. „Karma je kriva za sve!“ pomisli dečak. Koliko juče se sa svojim drugarima smejao poštarevom begu od psa niz ulicu. Kako je nesrećni službenik pošte prošao, nije im bilo poznato.
Otac je nemo gledao kroz prozor preko saksije sa ljubičicom u dvorište. U tom istom dvorištu nalazila se žica za veš sa koje je, tokom prethodne noći, nestala dečakova svečana košulja. Bela, kupljena prošle jeseni za venčanje njegovom ujaku, oprana specijalno za večerašnju žurku. Prvu dečakovu. „Bele košulje nikada ne izlaze iz mode.“, konstantovala je prilikom kupovine dečakova majka, a sa njom se očigledno slagao i nepoznati počinilac.
S obzirom da novinski članci nisu odobrovoljili hronično namrštenog oca u dečakovom stomaku se vario osećaj besa i nemoći zajedno sa pitom od bundeve.
Dve štipaljke su ostale na mestu zločina besposlene. Ko je i zašto ukrao dečakovu košulju, ostaće večna misterija. Prvi osumnjičeni je naravno bio vetar ali posle detaljne pretrage dvorišta i uveravanja svih da nikakav vetar nije duvao, istraga je ostala nerazjašnjena.
Dečak se nije usudio da pita oca za novac kako bi kupio novu košulju. Nije smeo ni da mu saopšti šta mu se dogodilo sa starom. Sa jedne strane se plašio očevog besa, a sa druge strane, nije želeo da sluša njegovo višečasovno izlaganje i sve što je išlo uz to. Znao je šta bi mu otac rekao, znao je da bi mu pokazao crnilo ispod noktiju, žuljeve na dlanovima, proširene vene na nogama i naravno, prazne džepove kojima bi mahao poput bele zastave za vreme predaje.
Veče se približavalo a dečak se sa izgovorom da ima glavobolju povukao u svoj krevet. Razmišljao je o besmislu potkošulje, razmišljao je o košuljama, novim i starim. „Kada kupiš novu košulju onda je ona, koju si makar i jednom obukao, postala stara košulja.“ konstantovao je dečak priviknut na mrak ispod očnih kapaka.
Kroz par dana, dečak je sreo poštara koji je šepao na levoj nozi, ali se nije nasmejao.
Pas koji je onomad jurio poštara sada je nasrtao na pudlicu koja je izvedena u šetnju od strane svoje vlasnice. Pudlica je bila odevena po poslednjoj psećoj modi.

Komentari

Komentari