Foto: 
mivan

Vašar na Petrovdan

Ispod šatru, prvo te obori „buket“ piva, pa onda jedan od 25 kelnera što samo trču na sve strane sveta i one pomoćne, mislim na one kao severozapad, jugoisok... Bre, gde stade ovoliki narod!? Ki jedno omanje selo, recimo Prćilovivca pored Žitkovac. Na neke stolice sede i po dvoje, a na Radojka sela jedna od 129 kila žive vage. Radojko znojav, pijan, cupka je s oba kolena, a ona samo podvriskuje. Pevaljka s jedan zlatni zub, mislim treći gore levo, bacila akcenat na reč „dana“ u onu pesmu „Sedamdeset i dva dana...“ i drži ono „aaaaaaaaaaaa“ pet minuta, pa negde iz petu izvuče dodakak: „na mom srcu leži ranaaaaaa“... Sevaju šuške, gurau gi u dekolte, a tu ima mesto za džak para, jer baš nije mlogo obdarena s poprsje. I u nešto loše, ima i po nešto dobro.

Izađo ispod šatru i samo što ne pado u nesves. Sa triest mesta čuju se triest muzike! „Prokleta je ova nedelja... peva pokojni Toma Zdravković, „sva u suzama..., a iz drugi ćošak „Mujo kuje konja po mjesecu...“ Iz jedan mali kios na koji piše „Kassa“, u mikrofon dežurni na automobilići, objavljuje: „Neka se javi Sladža na šefa Tikomira. Odma...h“. Iz jednu prikolicu se pojaviše dve glave, jedna muška i druga ženska, a onda ona ženska isturi zmijsko telo u neke tesne kelanke i otrča kod Tikomira.

Okreću se ringišpalji mali sa konjići i veliki, za odrasle. Jedan ima suknju i ki ženska je i opsno se nesigurno okreće. Dok ga samo gledaš, ona sedišta idu za svoj račun, a ona ženska po neke svoje linije i nikako da se uklope – lepo me glava zabole i poče nešto da mi se manta. I ja blesav, zinuo pa gledam ki da mi je nužno da mi bude muka...

Krenem dalje, jedva od ljudi prolazim. Iz streljanu pucaju iz vazdušne puške i metkovi Tandrču o neke plekane ovčice. S lji sve farba poispala, pa tek-tek nacireš da je ovčica u pitanje. Kad pane, dobiješ neku plišanu patku il zeca. Ispred men, umal da me obali, protrča Sladža opet u onu prikolicu. Malo po stranu, stoje dvoje i nešto pričaju.  Ona digla nosinu, a on se stiso ki da je stipsu progutao. Čujem ja njega: „Pa, Zorke, što si takva? Jurim te tri sata po vašar, a ti kako me vidiš, samo okreneš glavu i odeš u drugi pravac... Ti si nešto ljuta na mene? Pa, reci mi, da to ljudcki raspravimo...“ Kad će ona: „Slušaj, Milojko, nisam ja ljuta na tebe. Jednostavno, šta da ti kažem, ne dopadaš mi se. Ete!“ Milojko se otkoči, ispravi, pa prosto ljutito: „A, jel? Ne dopadam ti se? Šta je, onaj ludi Stojko sad došo s mečku iz Nemačku, pa više nije lud? Sad ti je pametan! A ja sam uopšte lud što sam bija s tebe i što smo se na prošli ovaj vašar vaćali i...i da ne kažem šta još radeli“? „E, dobro kad to pomenu, Milojko, baš da ti kažem za to vaćanje i to jebu... što pominješ, sg će čuješ šta o tem mislim: kako tvoje tad vaćanje i j...... – sg moe sećanje na tebe, Milojko“! Milojko zinu od čudo, a Zorke manu s levi kuk i ode prema centar vašarišta. Od usku mini suknju jedva je pružala noge, a dugačke crvene štikle je jedva izvlačila iz blata pomešanog sa trinom. Uglavnom, nestade Milojku s vidika...

Komentari

Komentari