Foto: 
Anne Worner

Buđenja

Buđenja mi dođu kao ponovni ulazak u košmar. Iznova i iznova, svakog jutra ista priča. U pepeljari cigareta dogorela do pola, ni ne sećam se da sam zapalio pred spavanje.

Ne znam ni šta me je jutros probudilo. Valjda ova prokleta muva koja ne silazi sa mene. Sinoć sam hteo nekom nešto oprostiti. Više se ne sećam ni šta ni kome, al znam da sam hteo. Jebeš ga, nisam stigao, san me prevario.

Praštanje je super stvar. Kad nešto oprostim, valjda se samo tad osećam kao čovek. Izgleda da samo tad obratim pažnju na to. Još gore, ispada da ljudi moraju zasrati nešto da bih ja bio čovek. Kada bi mi sve u životu uspevalo kao praštanje, gde bi mi bio kraj.

Ili bar, kada bi mi uspevalao kao što uspeva trava ili ove proklete muve. Na sve su otporne. Udariš je, padne, misliš gotova je, ne prođe par minuta, ona gadura ponovo leti.

Možda nije ona, možda je neka druga, svejedno ih ne možeš prepoznati koja je koja. Isto je i sa ljudima i praštanjem. Ne mogu da pohvatam kome sam šta oprostio. Možda opraštam stalno istoj osobi? Možda opraštam jedno te isto? Ma, kome je to uopšte i važno? Kome sem meni jer da nema toga, ne bih se skoro nikad osećao dobro. Meni kad praštaju moja sranja, osećam se kao govno. Bolje praštati nego da nam praštaju.

Stalno govorim da je život jedan i da sve što nam priređuje, jednostavno može mu se. Jedinstven je i neponovljiv. Da imamo više života, ne bi trpeli sva sranja koja nam priređuje ovaj jedan. Ispisali bi se iz njega i upisali u drugi život. A, taj usrani bi ostavili da crkne bez nas. Ovako, nemoćni smo jer drugi nemamo i ovaj jedan jedini može da radi šta mu je volja. Šta ti je ljudsko biće? Rođen si da trpiš i svoja i tuđa sranja. Svi bi da im ugađaš, a ti ne možeš ni samom sebi ugoditi. I u čemu je uopšte i smisao svega toga ako si nemoćan da stvoriš sebi ugodan život? A i ključno pitanje je zašto si nemoćan? Ne, nisi zbog toga što si rođen nesposoban. Nikako nije zbog toga. Problem je što sve gledaš kroz tuđe poglede. Šta će neko reći i šta će misliti o tebi. Kad bi znao koliko njih sve zapravo zabole ona stvar za tebe i za sve to što tebe usrećuje ili rastužuje. Njima ni njihovi životi nisu toliko bitni kad se toliko bave tvojim životom. Pričaju o tebi samo zato što imaju kome i zato što nemaju pred njima šta drugo i o kome. Šta da im pričaju? Kako su nezadovljni sami sobom? Da im objašnjavaju svoje frustracije? Da im priznaju šta pričaju drugima o njima?

Taj film se neće gledati. Ti se samo nemoj iznenaditi kad sutra dođu da ti pričaju o tim ljudima koji su iz njihovih usta slušali o tebi. Nemoj se iznenaditi nego kad dođu oteraj ih u maternu i onda im već narednog dana oprosti. Oprosti, jer ćeš se osećati kao čovek. Njima prepusti da se osete kao govno tad, ako uopšte skontaju to. Neće to biti ni tvoja pobeda ni njihov poraz. To će biti samo život. Praštamo, glumimo, kukamo, ogovaramo, zavidimo i na kraju umiremo.

Eto, to vam je život. Malo si čovek, malo više si govno, a sve između toga ti proleti da ni ne primetiš. Da izuzmemo sve one radosti u životu, pre svega decu, dolazimo do toga da je život jedno veliko sranje koje tako sebično želimo da potraje što duže. Zato je valjda i praštanje tako dobra stvar. Mi se osetimo bolje, a i drugima olakšamo tu muku od života, naravno ako uopšte i skontaju čitavu stvar.

Zapalio sam onu polovinu cigarete koja mi je ostala od sinoć. Hoću sa stilom da uđem u ovaj današnji košmar. Ubio sam i muvu. Mislim da jesam, svakako će kurva za petnaest minuta ponovo da leti. Oprostiću joj, ona meni ne mora, jer ću je ubiti ponovo. Do mraka ću joj praštati i ubijati je. Biću malo čovek, malo govno. Kao i svaki jebeni dan.

Komentari

Komentari