Foto: 
Stuart Rankin

Budućnost

Univerzum je veliko postojanje u kome je sve nastalo pod udaranjem i ujedinjavanjem. Povezanost u univerzumu je osnova postojanja.

U današnje vreme postoje mnoge teorije o tome kako su nastale zvezde, mesec, sunce, vode, biljke, životinje, ljudi… Postoje mnoge teorije da li je zemlja ravna ili okrugla. I oko svih tih teorija, o tom postojanju svega vode se ratovi. Ne samo ratovi velikih naoružanih sila, već ratovi među najobičnijim i najmanjim ljudima. Svađe, žustri razgovori, koji dovedu do velikih ratovanja su prosto neizbežni u nekim dokazivanjima, pa čak u onim da li je lepša plava boja ili braon. Istina je i da se mnogo zna o svemu što ne treba više da se dokazuje. Za nešto je ratovanje prošlo. Za nešto, još od davnina, nikako da prođe. Kako vreme odmiče, ljudi se sve više osvrću i kreću u nazad. U današnje vreme, je kažu, važna istorija, važno je znati kako je sve nastalo i oko čegasu se svađali i tačno koje godine su se ubijali, kad su šta i koju teritoriju na planeti osvojili i koga su osvojili i ko je zaslužan. Sve ovo proteklo vreme, prošlo vreme, ima svojih lepih i ružnih sećanja. Sadašnjost se živi na osnovama prošlosti, kakva god da je ta prošlost. A u toj prošlosti se jedino zaboravilo na poštovanje i sprovođenje nekih pravila, nekog starog Zakona po nekom Mojsiju, ona priča o postojanju Boga (crkvu bih ovog puta izostavila). Čini se najjednostavniji Zakon, a nikada se nije ni probao pročitati kako valja. Nije se pokušao ni sprovoditi, a nije se ni realizovalo sve ostalo na osnovama tog Zakona. Dve tačke su najvažnije, a to su da treba voleti to što postojimo i to što postoji, druga tačka je da treba voleti onog pored nas najbližeg. Ljudi rade obrnuto, tako se ponašaju  i takve rezultate proizvode. Mrze što postoje i mrze sve što postoji i mrze svakog koji postoji. Na ono što postoji, kiša, sunce, utiču da bi menjali vremenske uslove, jer njima ne odgovara. U porodici, sestru, brata, dete, ako stavi različite pertle izbace i mrze. I od pamtiveka traže da istaknu one najgore mane nečega ili nekoga. Nikada se nijedesilo u toj istoriji da smo dobro naučili i vrline, da se po njima živi, a bilo ih je. Sadašnjost ima priliku da počne da živi po prošlim vrlinama, da živi bar delimično po tom Zakonu, da bi mogla da postoji i budućnost. U slučaju kako se sad ne poštuje sloboda življenja, budućnosti nema. Jednostavno bi svaki pojedinac svakodnevno trebao da pokuša da izbaci sve mržnje i da počne da usvaja ljubav, da počne da voli. Da svako svojim malim napornim životom, sa svojim malim postojanjem, zacrta da neće mrzeti, pa kad svako bude manje svakodnevno mrzeo, stvoriće se slobodno življenje.  Kada se pojedinac svojim postojanjem prikloni poštovanju onog Zakona, moćiće se, možda,  razgovarati i odlučivati ljudski, da bi svi živeli u svojim slobodama, a ne u sopstvenim i tuđim ropstvima.

Kako se čini, sve je povezano, jedno bez drugog ne može dapostoji. Sad su jedno i drugo u svađi i u ropstvu. I jedno i drugo bi da se oslobodi, ali ne vidi i neće da prihvati jedini neoprobani način, a to je da poštuje samo dve tačke nekog nebitnog zakona i nekog nebitnog autora tog Zakona. Ili je autor bitan, a oni i protiv autora imaju nešto i nikako da pronađu šta. Ako bi se htela neka budućnost, trebalo bi je se nekad i setiti.

Romana Klem

Komentari

Komentari