Foto: 
Mauro Sartori

Čija si ti mačka?

Sjedim i gledam je. Fino odgojena dama. Uredna. Elegantno, ali vidno našminkana. Jede polako. Zna da koristi escajg. Sjedi uspravno. U svojoj sam zavaljena u pozi između pijanca i mačke skoro da se prelivam preko oboda stolice, gledam u svoju kafu, potom u njene patike.

Obučena je po posljednoj modi, moje pantalone kupljene prije pet godina na rasprodaji, njene bijele patike tek izvađene iz kutije blistaju. Na meni duboke motoraške čizme koje plaču za prašinom.

Krotka, uzorna, vaspitana da misli, ali i da ćuti, da bude prva, ali i da se u slučaju potrebe pomiri sa tim da je druga žena.

Vaspitana nisam loše, ali sam učena da budem svoja, prva i sebi i drugima.

Liči mi na Džeki Kenedi ili na Grejs Keli, žene potekle iz porodica koje su bile rasadnici djevojaka sa obrazovanjem i kulturnim renomeom koje će kasnije postajati, više po izboru društvenog sistema nego ličnog, žene ili ljubavnice velikih političara i presjednika, naučene ili naručene da budu podrška, iako upečatljive, najčešće samo sjenke i marionete svojih gospodara.

O svojoj slobodi razmišljam često. Nije vezana ni za partnera, ni za porodicu. Sloboda je stanje svijesti dobijeno rođenjem i usvojeno vaspitanjem.

Gledam je i pitam se da li joj zavidim?

Koliki radijus kretanja joj je dozvoljen s obzirom kome pripada?

Ne skida osmjeh sa lica prvih pola sata i razmišljam kako je ipak zadovoljna, nakon sat grimasa osmjeha i dalje blokirana na licu i pomišljam da je dopingovana, nakon sat i po uviđam da je osmjeh dio odjeće koji navuče izjutra uz cipele i nosi ga kao igrači kulturnoumjetničkog društva sve dok je na bini i sve dok kolo traje.

 Sa društvom sam i u zavisnosti o čemu razgovaramo smjeh i tuga, ponos i razočarenje bojaju nam lica sad u rumena, sad u obješena i duga.

Uredno nalakirani nokti, ne predugi , pažljivo odabrane dužine i boje, ove ždrebice, upadaju u oči dok pomjera pramen kose koja se već duže vrijeme, tačnije od kad sjedi, nije pomjerila ni za loknu, ni lijevo, ni desno. Boja kose isto pažljivo izabrana uredna i nenapadna.

Baš prije dva mjeseca sam odlučila da se ne farbam iz meni samo poznatih razloga, a možda ni meni, sijedi pramenovi kose izbijaju poput gerilaca. Rano sam počela da sijedim još u srednjoj, valjda mi iz divljih krda i ne znamo drugačije nego mimo drugih.

Da li bih se mjenjala sa njom?

Da li želim biti na njenom mjestu?

Zaista je lijepa. Primjećuje da je gledam. Spušta oči kao da je gleda muškarac. U meni ne vidi ni rivala, ni zavist, samo radoznalog posmatrača. Nisam prijetnja njenom tronu, načinu života, stilu. Za nju ne postoje ljudi kao ja. Samo za nas, obične, postoje te osobe nedodirljive čije živote mislimo da bi smo željeli da živimo.

Prošlo je već dva sata. Nije promjenila ni osmjeh, ni pozu. Nakon jela se nije zavalila u stolicu. Pažljivo je pomazila mačku, nije je podigla na stolicu ili pustila da joj skoči u krilo. Sad me već malo podsjeća na robota. Striktne norme ponašanja. Možda je sretna, za nju drugi život ne postoji? Zna se čija je mačka i mi ostale, ulične mačke, možemo samo da lutamo po gradu dok ona zaključana sjedi na vrhu kule u srebro i zlato okovana.

Ne bih se mjenjala sa njom, ali rado bih je odvukla od tog stola, sjela u auto, otvorila prozor, odvrnula muziku i pustila vjetar da joj rasčupa tu urednu frizuru samo u želji da umjesto ove ružne fleke kojasad već naružuje lice, a u početku ličila na osmjeh, sada podsjeća na bolnu grimasu, čujem smijeh.

Odvela bih je na plažu gdje se sitni pjesak uvlači u papuče i peškire i danima škripi pod nogama u kadi i na parketu.

Da li je ikada bila djete? Pala sa bicikla, izgulila koljena na rošulama, skakala sa mola pa se isjekla na školjke?

Da li se ikada igrala traže oko tek ofarbane barke potopljene u more pa se kući vratila na pruge, zelene i plave, koje je majka dugo skidala razređivačem, pekao je kožu i ostavljao crven trag, a kupaći je morao da se baci?

Tako mi divlje mačke rastemo, mi koje nećemo biti prve dame, niti elegantne gospođe, ali ćemo biti slobodne da biramo same svoje dobre i loše dane. Biraćemo osmjehe kad god želimo i koje mi želimo, samo sebi obećane.

Komentari

Komentari