Foto: 
Jong Soo(Peter)Lee

Čuj, čovek!

Magla se razišla u duhu žurke koja se naglo prekinula, podigla se kao izlizano providna zavesa nekog skromnog pozorišta. Na “bini”se niko od živih, a bučnih stvorova, još nije probudio, bar se tako čoveku učinilo, jer on misli da je ono što vidi i doživljava prava slika trenutne stvarnosti. Bože, dokle će taj samovoljni i nadmeni stvor misliti da je Bog na zemlji? Za njega postoji samo ono što on svojim čulima oseti. Jadno je to, ako nema još nečega u njemu, a da nije isključivost njegovog suda. Čuj, čovek! Onaj isti što i dalje uništava sve pred sobom, ne bi li u sterilnosti fizičkog postojanja dao smisao svom bitisanju, ne bi li udobno i prezaštićeno ušao u budućnost koju je, pak, on zamislio, ne bi li sebičnost bila najskuplja dragocenost njegovog posrnuća! I šta ćemo ako je budućnost vraćanje u daleku prošlost, u jelovnik dinosaurovskog biljojednog preživljavanja? Šta ćemo ako i dalje ratovi budu izgovori za one materijalno nezasite, zle, nečovečne? Šta ćemo ako se ubije poslednja ljudska kreativnost, solidarnost, plemenitost? Mi, sada živući, nećemo ništa izgubiti jer se batrgamo kao ranjene zverčice, svesni da nam mozgovi nisu sasvim isprani, plutamo između svetova, tražimo, razmišljamo, pokušavamo svako sa svojim duhovno-emotivnom naoružanjem da sačuvamo čoveka u sebi. Ovo je vreme gde se bitke vode u svakom od nas, za nas, a opet, protiv nas. Znaju oni, koji još mogu neku lepotu i istinu da gaje u sebi, o čemu ja to piskaram...pa i ako se ne prepoznaju, ja znam da postoje.

Šuma je poprimala izgled neobično svetle i šarene pozornice. Svi i sve su publika i glumci. Drvo se proteže, umiva, peva, ali ti to ne čuješ čoveče! Svetlost obnavlja, miluje, tepa svoj živoj i neživoj prirodi, ali ti to ne vidiš čoveče? Da li znaš kako miriše svetlost? Nikada nećeš znati moj voljeni čoveče...

Zapitaj se da li postoji jedan jedini rat koji si dobio ? Ja ću ti reći, ne, ne postoji, jer ih vodiš neprestano, kao što bezobrazno i uporno vidiš neprijatelja u drugom čoveku, nesvestan činjenice da si sam sebi najveći neprijatelj!

Pomiriši svetlost, zarobi oblak u tegli punoj meda, proćaskaj sa pticama, obuci osmeh, našminkaj bol, zagrli sudbinu i daj više, zavoli čoveka u sebi pa će svi ratovi nestati, baš kao ona magla sa početka priče.

Komentari

Komentari