Davno zaboravljena anarhija

 A jesmo, to je očigledno, toliko smo jadni i bijedni mi mali umišljeni ljudovi. Ogrizli u grijeh do te mjere da grijeh više ni ne priznajemo ni ne poznajemo; kao nisu to naše dileme. Sad se mjerimo po egu, ćiji je veči taj tlači, tako nešto, više-manje. Pa naravno opet najviše puše one najveće dobričine, iako nemojmo se zavaravati; pravih dobričina ni nema, to su samo oni najnaivniji u gomili pokvarenijih. Svak sebi najbolji, svak sebi najjači, svak sebi najdraži. Gadite mi se svi. Gadim se sama sebi. Gade mi se moja popuštanja prema kretenima koji to ne zaslužuju, a istodobno kao 'nesvjesno' iskorištavam one koji su mi toliko toga dali. Da, gadim se danas sama sebi. I jebe me se jeli samo pms progovora iz mene ili neki uspavani bijes što se pojavi kad odrijemam u neplanirano vrijeme, kad u principu – imam mnogo razloga za gađenje... Samo svakodnevno zatvaram oči pred ljigavostima nakupljenim s one strane duše, što sam nekad nazivala savješću, kao i svi smrtnici, pa mi je dopizdilo pokoravati se toj upozoravajućoj sili u sebi u nekim godinama kada sam već poprilično daleko otišla sa spiskom svojih griješenja.

 Pa hajde da bar sebi ponekad priznam da sam prljavija od mnogih kojima sam leđa za života okrenula. Nekako opet prizivam neki viši spas, jer kao da osjećam da sam debelo skrenula s onog puta na kojem sam se još koliko-toliko osjećala manje crna među svim tim crnilom ovog zagušenog svijeta. Nekako kao da godine sve više vuku i podebljavaju taj zarobljeni jaz u meni da uopće ovdje ne pripadam. Pa nekako kao da žurim ponekad da što prije otkucam taj smrtni čas ovog smrtnog tijela i odem tamo negdje gdje ću se osjećati potpuno svoja (da ne kažem 'čista', jer bih i sebi smiješno zvučala). Odavno sam navikla svoja leđa da sav teret krivih poteza ostavljaju tamo gdje sam ih i napravila, pa da ništa ne teglim za sobom, nego lagano i prpošno letim do kraja. Da se razumimo, ja obožavam život, daleko od toga. Ali nema tog usranog čarobnog štapića ćijim bih zamahom sve stvari posložila na svoje mjesto i živila magiju neodsanjanih snova. Čak i da ga ima, znam li uopće više što želim? Moja hirovitost mi je donila u životu i ono najbolje i ono najgore; zbog nje su me najviše voljeli i najviše prezirali, a ja sam je samo tako ležerno prihvačala k'o svoju glavnu karakteristiku, pa sam se ponekad njome dičila, a ponekad  je od srama (nakon što bi zbog nje već usrala stvar) samo pod tepih gurala kao nešto što ću riješiti kad budem starija. Evo, starija sam... Barem nego jućer, barem nego prije deset godina... I jebeno sam sve hirovitija. Živciraju me danas zvukovi glazbe moga grada koji  nisu uopće u mom stilu. Ali ja ću svejedno večeras plesati na njih kao da je to nešto što najviše volim. Zašto? Jer među gomilom umišljenih palih bogova više nije ni važno ako si pali anđeo. Tvoja originalna krila su se utopila u moru drugih kopija, pa nisi ništa posebniji, barem ne za dosege njihovih smrtničkih pogleda. A Boga nitko odavno ništa ne pita. Ja sam ga dugo slušala... No nekako kao da se i ta frekvencija putem poremetila, i to ne zbog njega, nego jer sam joj ja dopustila. Postajem sebi sve dosadnija, sve običnija, sve sličnija svim nijansama smradova ovog usranog živućeg čistilišta. Ma tko bi se usudio više za sebe reći da zaslužuje raj?

Nadrkano utapam slova svojih pozitiva u jedan konačno ogoljeno iskren marš laprdanja po sebi koliko i po drugima. Možda se već sutra probudim sretnija, no danas mi sve usrano izgleda. Fali mi neki ritam ulica davno zaboravljenih anarhija. Fale mi znakovi svemira u malim i najsitnijim stvarima koji su mi uvijek govorili da letim na pravoj distanci između ovih i onih dimenzija. Fali mi odjek onog glasa u mojim grudima koji je opravdavao i najneshvatljivije poteze mojih hireva u svrhu nekih većih ciljeva. Fali mi moja punk-rock generacija, ona 'pure', odavno izumrla, koja je još imala muda ovom svijetu u lice urlat da ništa ne valja i da smo svi u kurcu do zla boga! Fali mi ona najbuntovnija 'ja' koja bi večeras rađe kaosom prazne ulice i mirisom vina sama sebe zadovoljila nego na komercijalne taktove jeftinih ritmova plesala. U pms-u sam i nadrkano vrištim po papiru ne bi li me svemir čuo da mi hitno treba neka pozitivna promjena. Pali bogovi i pali anđeli, isti kurac. Robovi ega, evolucija bez mozga. Ranjena krila i prevelika grijeha doza.

Antonia Padovan