Foto: 
Slavica Šibalić

Emajlirano lonče i "Ljubav i moda"

Veoma živo pred očima mi se ređaju slike mog prvog dana u školi. Škola nije imala ime, nego se zvala Vežbaonica. A možda je i imala neko ime, ali to je jedini detalj koji mi je iz tih prvih četiri razreda ostao nepoznat i do danas. Dvorište je bilo veliko i dupke puno. Pored dece i roditelja, došle su i bake i deke i tetke... Zgrada škole je bila u obliku jako širokog slova „А„. Tamo gde su kraci tog slova, bile su široke stepenice sa obe strane i susretale su se na glavnim vratima u prostoru velike terase. Na terasi su stajali učitelji i direktor škole. Mikrofon je pištao i zviždao. Međutim, euforija oko polaska u školu me je tako tresla, da nisam čula ni direktora škole, uvaženog Koste Kostantinovića, a ni „četvrtake“ i njihove recitacije. Dvorištem se orio aplauz, jače nego onaj mikrofon sa probijenim zvučnicima.

Napokon se završio doisadni deo sa govorancijom i recitacijama i počelo je čitanje i prozivanje učiteljica i učitelja imena dece koja će pripasti kom razredu. Stvarale su se grupice dece oko učitelja. Ja sam dobila učiteljicu Ljubinku Jovanović, predivnu osobu, koja nas je zbog penzionisanja vodia samo prvi razred. Od drugog do četvrtog razreda život mi je zagorčavala druga učiteljica. Isto se zvala Ljubinka, mislim Đorđević koju u kasnijim, odraslim godinama nisam volela ni da vidim na ulici, a da nikada nisam imala neki određeni razlog ili je to možda bilo zbog protežiranja dece porodičnih prijatelja.

Kad smo ušli u učionicu, tek onda nastao stampedo – ko će koju klupu zauzeti. Nas dve smo pikirale isto mesto, ali ja sam pre polaska u školu bila harambaša Ulice Ace Milojević, što ona sa periferije nije znala. Odgurnula sam je kukom i nabila na ćošak od klupe, provukla se pored nje i uhvatila se za stomak. Folirala sam da je ona mene povredila, tako da je Zorica Živić sela do mene sa bolnom grimasom i odmah se znalo ko je šef u klupi. Očistila sam i izravnala svilenu haljinicu na teget-bele pruge, sa bebi kragnicom i rukavima na „puf“.

Prvi put sam čula da se neko zove Džafer! Kada je učiteljica još jednom u učionici čitala naša imena, mi smo ustajali, kako bi nas videla i po mogućstvu „vezala“ ime za lik. Džafer je izgledao, na moje veliko čuđenje sasvim obično, kao i svi drugi dečaci. Jedino se drastično od svih u celoj, ama baš celoj osnovnoj školi zvanoj Vežbaonica, razlikovao Života. Na prvi pogled sam pomislila da je majmunčić. Kada je Života ustao da se predstavi, sva su se deca glasno nasmejala...samo ja nisam. Tog trenutka, odlučila sam da će on biti moje mezimče koje ću ja da branim, jer ga je priroda nepravedno kaznila izgledom. Videla sam duboku i večitu tugu u njegovim očima. Od prvog do četvrtog razreda, ko se narugao Životi, nešto mu ružno rekao, nije mu pozajmio gumicu, nije mu šapnuo odgovor koji nije znao, taj je prošao kroz moje male ruke. Jesu mi ruke bile male, ali što sam  tukla! Uskoro su svi u školi o tome šaputali i svi mi se kiselo smejali. Izuzev jednog dečaka. Zvao se Svetozar, a zvali smo ga „Sveta raketa“. Što je bio lep! Bio je miroljubiv i tih, još tiši kada bih ja prolazila. A ja sam tada iznenada crvenela i sušilo mi se grlo. I on je dobijao rumene krugove po obrazima, sklanjao plavi čuperak sa čela, a nije ga ni  imao i stalno je nešto odhukivao, kao da nosi neki teret. Posle par meseci, Dobrila mi je rekla da je Sveta Raketa zaljubljen u mene, jer je to rekao njenom bratu iz drugog razreda. Onda sam shvatila da sam se i ja zaljubila u Svetu Raketu! Moja prva ljubav, ljudi! Počela sam bolje da učim, da se trudim da pratim šta priča učiteljica i gledala je tačno u tačku između obrva, kako nam je govorila: „Tu me gledajte kada vam nešto pričam“.

Posle drugog časa, imali smo veliki odmor i užinu. Dobijali smo kajzericu sa salamom „podrigušiom“, tada jedinom salamom. I dobijali smo belu kafu! Svi smo nosili lončiće prikačene na torbu. Neko je imao aluminijumske lončiće, drugi su imali emajlirane, malo izlupane, a ja sam moj beli emajlirani lončić nosila u posebnoj platnenoj kesici koju sam napravila od parčeta belog platna, uvukla belu pertlu i tako vezala za školsku torbu. Na času domaćinstva, bila sam pohvaljena zbog urednosti. Ali, na stranu sve to. Kakva je to bela kafa bila! Nikada je nisam zaboravila. I sada se sećam i mirisa i ukusa i kakvu god danas da napravim, nije onoj ni slična...

Na radiju se vrtela pesma iz filma „Ljubav i moda“ s Bebom Lončar glavnoj ulozi. Sve devojke i devojčice su želele da voze vespu i da nose žipone sa fišbajnom. Moja starija sestra nije dobila žipon sa fišbajnom, već od čipkane plastike. Dve nedelje sam neutešno plakala, išla sam u školu otečena, nisam mogla ni belu kafu da pijem, iz kajzerice sam bacala salamu „podrigušu“...a onda je u kući odlučeno da ia dobijem žipon iz Italije. Sestra je dobila i tergal suknju i set, takođe iz Italije, ali ja sam bila srećna. Žipon! Dok sam detinjasto gegajući išla u školu, žipon se klatio napred-nazad i odizao suknju na cvetiće, sa ukrštenim tregerima na leđima, preko bluzice koju mi je sašila majka od parčeta koje je kupila za vitržicu. Naravno, rukavići su bili na „puf“. Opet  sam sa apetitom jela kajzericu sa salamom i pila ukusnu toplu belu kafu i kradom se gledala sa Svetom Raketom.

I sada, slušam pesmu „Devojko mala“ i sećam se kako smo brzo zaboravili na „kaubojske filmove“. Posle usamljenih jahača koji dolaze u svoj grad da se osvete, počeli smo da gledamo ljubavne filmove. Moja sestra je skupljala slike Brižid Bardo. Kada je ustanovila da su pune dve kutije slika izgrickali na sitne froncle miševi u ćošku starog špajza, ja sam to doživela kao dobar štos, a moja sestra kao tragediju, kao da su živu Brižitku pojeli miševi.

One 1999. godine, moju učiteljicu Radolku Jovanović ubila je bomba u 92. godini. Mogla je da tog dana ili sutradan umre prirodnom smrću, ali ta divna žena nikako nije zaslužila da joj skuplljaju delove tela po dvorištu i mozak sa stare kruške...

Komentari

Komentari