Foto: 
Adam Freidin

I Bog beše reč

U početku (ne)beše reč, u početku građenja i nakon rušenja Vavilonske kule, opet (ne)beše, ili u početku prvobitne šizme između čoveka i čoveka, života i života, Boga i Boga; beše li tad? Ili kada se Jov žalio Bogu svojemu, nije li ga možda krivo razumeo zbog pogrešno upotrebljenih pravih, ili pravo upotrebljenih “krivih” reči, kao i Avram, pojmivši da je njegov sin Isak i stoka, jedno te isto? I kako god, neko je sve to pisao, prenosio i prihvatao, svojim rečima i poimanjem istih zarad nekakvih svojih ličnih interesa za druge beskorisnih. I dalje, nastavi da (ne)biva Reč. I ta je reč (ne)bivala svakakva kada nije bunarila, a i kada je bunarila, rovarila, iskopavala je sve ono što bi je prevrednovalo i obesmišljavalo, ne bi li ostala i očuvala ono što se u datom trenutku od nje htelo. Razvlačila se po podlogama na kojima je mogla biti naškrabana zarad trenutnog postizanja određenog cilja, i uvek bivala nemoćna u svojoj postojanosti, nasuprot onome i zarad čega je bivala prepravljana ili joj je značenje bivalo menjano do totalnog obesmišljavanja same geneze i razloga njenog nastajanja. No, žvakala se, jedna ista, uz gomile nastajućih, pa uz mnogo drugih, novih, onomatopeisanih pa izmišljenih, i reč je rovarila za svojom moći i svojom postojanošću, konstruišući sve ono ljudsko i neobjašnjivo, ispunjavajući imenovanjem sve te „prazne prostore“ ljudske duše, čime je i sama postala moć određivanja, ljudskog određivanja, moć izricanja neizrecivog. I ljudska se duša, novooformljena, uhvatila reči, naslućujući u njoj veliku moć i zaboravljajući svoju neiskorišćenost koju je reč polako počela da određuje i ograničava, nagrizajući je i osvajajući deo po deo; jer duša je ostala pasivna u toj iznenadnoj moći reči; i tada je duša postala samo pratilja onoga što može ili ne može biti izrečeno, bez mogućnosti da se požali na ono što se rečju, njenim parazitom, ne može izraziti, da se požali na devastaciju onoga u čemu je njena najveća vrednost i suština. Moć izražavanja nastajućih duhovnih sadržaja ili moć upotrebe nekakve nepostojeće, „onostrane“ reči, npr. božanske, zarad efikasnijih ostvarivanja primitivnih ciljeva manipulacijom masa, nije bila važna u njihovom rapidnom razvitku koji je u datom trenutku počeo da osvaja zbunjenu a potom i devastiranu ljudsku dušu, da bi se ljudsko biće i njegova osećanja doveli u stanje nekakve determinisane ništavnosti, ako ga (ono duševno) ne mogu izraziti rečima.

U situacijama koje čoveka uslovljavaju bezvrednom upotrebom reči, često se on raspline sipajući ih drage volje i bez ikakvog koncepta, ne misleći o njihovom značenju i vrednosti, moći, uticaju, koliko o strasnoj želji da ispuni taj nepodnošljivi vremenski prostor za koji se očekuje da bude ispunjen (ma čim), jer je nepodnošljiv za one koji očekuju da se sa njima priča ma o čemu, samo da se brblja, i ako bi se, recimo, saopštavala neka važna misao, životna priča, delo, ili izglumatala kakva stupidna zabava za te neke, drage mu prijatelje koje dugo nije video i koji bi njegovo ćutanje osudili, shvatajući ga kao neprijateljsku neprijatnost zbog nedostatka bilo kakvih, očekivanih reči koje bi se heklale u beskrajnu besmislenost, on dozvoljava sebi da izbrbljava svakakve smarajuće govnarije nakon kojih se više nikako i ne oseća. I kada bi ga nakon toga neko upitao šta oseća, rekao bi da ne zna.

No... haughmmm... Hm!... I to su takođe reči; ili možda note... Ili znaci koji određuju i beleže način i vrstu onoga što primamo svojim čulima – transreceptorima, a najposle i celim telom, bićem... Sinestezirano. To su i reči, jer šta bi saopštile a da se to već nije osetilo, ili na šta ukazale a da to nije ono što je već po ko zna koji put proživljeno ili namerno smišljeno u korist određenog cilja... Vredne reči ne idu svaka sa svakom, zbog svog potencijala one se odbijaju i potrebno im je nešto da ih razdvaja... Neke profane i istrošene reči, da bi one koje vrede došle do izražaja, jer one same ne mogu biti funkcionalne u željenom kontekstu.

Isto je i sa ljudima koji su svesni ovih osiromašujućih iluzija zbog prinuđenosti na upotrebu profanih reči i njihovih grupisanih pojavnih oblika koje svako bez promišljanja prihvata i nastavlja da koristi i prenosi kao virus. Neki ne mogu ćutati a da se podnose u isto vreme, dok neki ne mogu a da ne pričaju o onom što im je u nekakvom manipulativnom interesu, svesni da drugima ne prija, dok očekuju da im se povinuju.

Tvoje i moje reči, dragi prijatelju, prijateljice, brate, sestro, daleko su od empirije koju jedni drugima želimo preneti i opisati, a još dalje od onoga što mi ponaosob i u zatrpanoj dubini svog bića, zaista jesmo, jer ih koristimo kao dimne signale u čijim oblačićima svako može videti šta god poželi pre nego postane svestan svoje zbunjenosti, neizrečenosti, neshvaćenosti, kao pod nekakvom konvencionalnom autocenzurom koja mu je takođe strana dok ga sputava i ograničava, dok se on iz želje za socijalizacijom miri i neizrečeni deo sebe ostavlja kao nešto što je nepotrebno u socijalnom funkcionisanju, gubeći tako deo po deo najdubljeg i najvrednijeg blaga prirode, kao i najvredniji deo svog, sa njom inherentnog sopstva!

Onda, dragi brate, sestro, voljena ženo i voljeni, za mnoge mrtvi a kroz neke od nas još živi, veliki učitelji i stvaraoci, vaše i moje reči, istozvučne, eufonične, usvojene, dubokointimne, dubokoumne, iskrene i iskušene, proživljene ili opšteupotrebljene, velike u svom nastanku – rođenju pred starenje i smrt, prolaze kroz razne faze, lavirinte i filtere naše svesti, kroz sve ono proživljeno ili samo u mislima učinjeno, stižući do naše nervne centrale alterovanog uma koji je, ništa drugo do kopile onog pravog uma koji ga je stvorio da biću koje nije sposobno niti voljno da njime upravlja i zapoveda, olakša adaptaciju i socijalnu funkcionalnost, u svojoj dekadenciji zbog zanemarivanja težnje ka sebi samom putem spoznavanja svojih unutarnjih procesa ispod kore neurasteničnog vrištanja, šizoidnog urlikanja, frenetičnog brbljanja besmislica, psihotičnog muka i neurotičnog štucanja u agonijama elektroorgazmične ejakulacije metaboličkog metka ispaljenog u sopstvenu glavu kroz jednu od cevi te božanske podsvesti zatrpane gomilom ljudskog otpada !… Decies repetita placebit… Decies repetita placebit… Decies repetita placebit… Decies repetita placebit… Decies repetita placebit… Decies repetita placebit… Decies repetita placebit… it…it… (…) …  

„U početku beše Reč, i Reč beše u Boga, i Bog beše Reč. Ona beše u početku u Boga. Sve je kroz Nju postalo, i bez Nje ništa nije postalo što je postalo. U Njoj beše život, i život beše videlo ljudima. I Videlo se svetli u tami, i tama Ga ne obuze…”

Igor Rajović

Komentari

Komentari