Foto: 
Just visiting IMAGINATION

Isto i suprotno

Najviše vremena nam je potrebno da sebe ubedimo u suprotno od onog u šta smo verovali. I tako život traje. I predanja nastaju, bajke se pričaju, prenose i postaju deo opšte kulturne baštine. Ali i lične, male, i, o kako po svim kosmičkim zakonima vrlo bitne priče. Jednostavno i prirodno je da smo osetljiviji na sebi dodirno, sebi ugodno ili neugodno.

Na samom početku, bez imalo entuzijazma, ono što nam je pri ruci, prigrlimo kao svoje. Ideju, stav, ljudsko biće i dopustimo mu da se nastani negde u špajzu našeg uma. I jednog dana se upitamo, ne od čega, već zbog čega živimo. Od tog trenutka mi više nismo vlasnici svojih postupaka. Prekoračili smo crvenu liniju, zagazili u duboku vodu i struja nas je ponela. Usput i koji vir i kovitlac zavrte i odvuku nas  u dubine, pa izbace i otresu o koju stenu, ali nose i mi znamo da živimo jer osećamo. Osećamo hladnoću, strah, bol. Sve što je vremenom zaboravljeno i potisnuto iskrade se na vrhovima prstiju i proviri iz nas. Sve je upravo suprotno od prethodnog stanja učmale vegetacije, trpljenja i strpljenja, kada smo na sve samo odmahivali rukom i svrstavali u bilo pa prošlo.

Ipak, malo ko ima snage i hrabrosti da prigrli suprotno na način na koji je prihvatio i isto.

Isto i suprotno obitavaju na različitim prostorima, ali se bave vama ako se vi ne pozabavite njima. Isto vam nameće suprotno od sebe smatrajući da ima prava da upravo ono, isto, zna šta vi želite i volite, čemu težite i nastojite. To u vama stvara sve suprotno, koje isto usled nedoslednosti svojih stavova i nesigurnosti svojih osećanja tumači na svoj način. Što mu dođe isto, iako je suprotno. Ispitujući svoju volju i kršeći pravilo banalnog ponašanja vi upravo radite suprotno od onoga što isto od vas očekuje. I to samo zato što znate šta se od vas očekuje. Ta banalnost prigodnog ponašanja i slučaj da se desi ono što ne bi trebalo, ta iluzija smisla, ambiciozna i grabežljiva, a prostodušna, ta muzika unutrašnjeg stanja je sudbina koja kuca na vrata, vrata koja imaju dvostruku funkciju, da se otvore i da se zatvore, da, opet isto i suprotno! A dok se zatvaraju po hiljadu puta, i sve dok znamo da će seponovo otvoriti, ne obraćamo pažnju na način na koji ih zatvaramo.  Tako je i sa rečima. Iste reči svakodnevno upotrebljavamo, ko manje ili više, tek po koja nova za nezasite čitače i onda, kada više nema tih istih reči da bubnje, daodzvanjaju u ušima, da povređuju ili povlađuju, da muče ili opauče, tada ih se setimo i prizovemo  ih, ovoga puta ne odbacujući  ih palicom klišea.

Upravo na taj način, mi smo isto i suprotno svrstali u kategoriju ranjivih, glupih, ostavljenih i ponovljivih svakodnevnih zbivanja koja širom planete vrve poput požude njujorškog jevrejina. Udaljavanje od svega, za sebe kristališe jedno stanje, jedanutisak, poput onog treba li  dozvola za dobijanje dece, sve dok shvatimo da smo propustili sve prilike i ćuteći i govoreći, da i te reči kada govorimo isto, a mislimo suprotno, tražeći useke u koje ćemo se survati zajedno sa nedorečenim i svim unapred smišljenim ostavljaju samo gorak ukus na nepcima. Prisećanje na juče nam otežava uspravan hod i vuče nas na dno, ne poseduje legitimitet neispunjenih snova, niti spisak ličnih žrtvi koje su uvek pri vrhu potraživanja. Ta lista potraživanja koja se ne nosi u malom džepu pantalona, već u velikoj kabastoj torbi zvanoj um, to vreme blaženo za oštrenje duha, trenuci pobede nad sobom, beg od svih zlatnih kaveza, rajskih bašti i osunčanih proplanaka, od obećanja koja ne ispunjavamo da bi se dogodilo proročanstvo i dalo za pravo sujetnima, o čarobni dah ispunjenosti i ispijenosti jednog trenutka koji traje kao večnost, trenutka istine, da sve je isto kao što nikada nije ni bilo i suprotno jer smo hteli, jer posedujemo deo božanske zamisli da ličnu volju ovaplotimo u stvarnost, u život koji predstoji izborom, korakom, rečju, dahom.

Dragan Pajović

Komentari

Komentari