Isto je i sa nebom

Ostajemo li u životu svoji jednako koliko i tuđi? Pred onaj smrtni čas posljednjeg daha, dal' nas napušta samo duša istrošena od upravo toga – trošenja na druge i vječne razočarane povratke vlastitim samoćama. Čovjek je sam, to se odavno zna, i nisam ja ništa novo otkrila time da ta samoća u principu dolazi uvijek iznova k'o neka praznina između bojeva. Ima nas koji volimo samoće, ima nas koji ih mrzimo, i sve je to previše relativno da bi izvukli ikakvu 'pametnu' poantu o samoći osim onih koje već znamo. Možda baš u njoj čovjek može najbolje upoznati sebe, isto koliko može i izgubiti sebe... A onda, na kraju krajeva, zar to nije isto kao i sa ljudima?

Kako do koga, kako za koga i kako tko. Mogla bih opet sve pripisati Nebu i nekoj višoj ruci koja kroji sve (kako to već imam običaj), no ipak; ima nekih stvari koje su vjerojatno i od samog Neba naprosto prepuštene na volju/izbor ljudima. Jer volja i jest izbor, samo mnogi od nas nažalost toga nisu ni svjesni. Hoću reći, banalno, da ona 'dosada' u samoći može biti jako zabavna, kao i bolna, naporna, teška... Može biti što god ti odlučiš napraviti s njom, a ključni faktor si upravo ti. Sve te fraze koje su u današnje vrijeme naročito popularne, tipa 'ti kreiraš svoju stvarnost' i tome slično, ja sam naučila još veoma mlada upravo učeći na vlastitom primjeru, zaključujući vlastitom glavom i analizirajući vlastitim duhom. Moja 'fraza' već godinama glasi – 'sve je stvar psihe'; što je na neki način ukratko isto što i sve te 'mudrosti' i pozitive iz rukava za samopomoć i iscjeljenje. Jer, jebeš opet sve te fraze, natpise i izreke ako ti sam sa sobom nisi 'na čisto'! Tad nema te rečenice koja će ti pomoći, ako ti ne možeš dogurati do tog ključnog momenta odluke, samo jedne milisekunde u tebi, u kojoj pomogneš sam sebi. I tad sve može postati posve čisto. I u tebi sa sobom, i u svijetu sa ljudima, i na svim frekvencijama i razinama. Znam, toliko jednostavno, a tako komplicirano.

Ima nas koji su u svojim samoćama toliko uživali da su im prešle u ovisnost, pa postepeno u bolest koja njima samima donese puno više štete nego koristi. Čovjek koliko god da je sam, u prostom smislu te riječi, toliko i ne može sam. 'Ne može' u smislu kvalitetnog, zdravog i pozitivnog života (koji bi ga eventualno u onom smrtnom času posljednjim dahom za zauvijek ispratio na neki puno ljepši svijet/dimenziju). Kao i u svemu, sa samoćom, ljudima i 'trošenjem' i 'punjenjem' sebe potrebno je naći balans. Balans je sve. A sve je stvar psihe, zar ne? Ti, i samo ti, možeš odlučiti, a potom živjeti, svoje balanse, doživotno zapravo tražeći savršene omjere svih njih u tebi. Pa da, onda kad pročitaš negdje nešto kao 'ti kreiraš svoju stvarnost' – ti posve lako i prirodno ne samo da vjeruješ, već znaš da je tako. Isto je i sa nebom. Isto je i sa samim sobom. Ostajemo li u životu svoji jednako koliko i tuđi? Odgovor je i suviše relativan da bih ga definirali... Ali, svak za sebe možda bi mogao najbolje odgovoriti.

Antonia Padovan