Foto: 
Theophilos Papadopoulos

Izazivam te

Ja sam zaista davala sve od sebe. Možda je to tebi delovalo kao malo... Ali to je bilo moje sve. Ništa ti nisi razumeo... Ni moje reči, ni moju tišinu. Nisi mogao da odlučiš šta ćeš biti. Ne možeš svima biti sve... Ništa nisi znao, zar ne? Nisi znao koliko su mi sitnice važne... Okrenuo si mi leđa... Pa vidiš i ja sam to naučila. Naučila sam da ti elegantno okrenem leđa. Baš kao što si i ti učinio meni... Nisi shvatalo lepotu neba i sunca, poljupca i zagrljaja... Nisi shvatao koliko je lepo sebe dati nekome. Nisi slušao moje reči, sada ja prelazim na tvoja dela. Sada sam ja postala ti. Vezala sam sebe u veliki čvor. Moraćeš opasno da se namučiš da bi me odvezao. Moraćeš i da skineš rukavice. Sve ćeš raditi nežno, prstima... A ja ću ignorisati tvoj greh, koji činiš zbog mene. Jer ti si ignorisao suze mog srca. Volja je potrebna da bi ostali zajedno... Sada ja iskušavam tvoju volju. I ovo sad činim zbog tebe. Da bi popravila tvoje srce.

Meni je trebao zagrljaj, koji će popuniti praznine u mojoj duši. Pričala sam ti o svom bolu a ti si samo krao moje poverenje. Suze su se samo taložile u meni i oko mene. Nisi shvatio smisao. Trebao si mi... Trebao si mi kao vazduh... Trebale su mi tvoje ruke. Trebao si osmeh da mi daješ... A ti mi ništa nisi dao... Samo si nam vreme krao. Sad ti živi sa kajanjem za izgubljenim vremenom. Postaću tvoja istina. A ti ćeš nositi tu istinu kao breme. Bar jedno vreme... Dok ne skupim sve izgubljene delove sebe. Do tada nadam se, da ćeš ti popuniti sve pukotine u sebi. Sve prazne prostore i čistine koje su napravili vetrovi straha. Počni da gledaš svet mojim očima. Kažem ti, počni! Možda ćeš shvatiti mene i moje istine... Tvoje reči su lagale, moji oči nikada. Oči i srce ne lažu, jer duša živi između njih. Izazivam te sada, izvuci ono najbolje iz mene... Izvuci ono najbolje iz sebe.

Zorica Zoja Mladenović

Komentari

Komentari