Foto: 
autor nepoznat

Izgubljeno nađeno

Bila sam uporna da napravim promjenu u životu. Godinama pripremala tvrd teren na koji ću doskočiti jednom kad se otisnem od već postojećeg, betonirala besmisao sa bezizlaznošću, na njega naslanjala odskočnu dasku i čekala pravi trenutak da se odbacim, da odem od svega što mi je poznato, jer sve što sam godinama gradila i zbog čega sam se vratila u ovu tamnicu koja je postala moj dom, oduzeto mi je sebičnim porivom jačeg. Na krhotinama pogrešnih izbora gradila sam privremenu sigurnost, na urušenom zgarištu sreće našla svoje novo samopouzdanje, srce zakopala negdje duboko pod ruševine, ponos izgradila kao stabilni zid koji će me okruživati i koji me na kraju otuđio od ljudi i mene same.

Uradila sve da se ne vežem, ni za osobe, niti za prilike, slobodna od lanaca bilo koje vrste, slobodna i nezaustavljiva poletjela sam, u zrelom dobu, u spremno organizovanu promjenu, u raskoraku zatvorila uši za sve prigovore kojima sam bila izložena. Čula sam povike , ali se nisam okretala, nisam se zaustavljala.

Dočekavši se na stabilno, novo mjesto, na kom ću iznići ponovo, iskopano srce još crno od gareži ruševina nosim na dlanu, ogoljena. Ne znam ni šta bih sa sobom, ni šta bih sa njim.

Pristigla u novi svijet uviđam da tlo nije čvrsto pod nogama kao što sam očekivala, ljulja se poput visećeg mosta u vazduhu između dvije realnosti , jedne koju sam ostavila i one u koju još nisam u potpunosti ukoračila, moja hrabrost, istrošena za ostvarivanje ovog poduhvata, sada me izdaje, koljena klecaju i držim se zatvorenog prostora. Svjetlu dopuštam da me budi kroz navučene zastore, a noć propuštam kroz otvoren prozor tek kada se dan umiri.

Noću me guši u grudima, danju boli u predjelu srca, srce kao ugarak na mojim dlanovima, u potrazi za plodnom zemljom u tuđim osmjesima.

Samujem. Strah se uvlači kroz stare prozore drvenarije, miriše na nove ulice. Prolaznici lako namirišu taj strah pa se sklanjaju u mimohodu bojeći se da ću se u tonjenju pridržati za nekog od njih i da će potonuti sa mnom. Ne pružaju ruku utjehe, niti riječi ohrabrenja, tek poneki skloni davljenju upute mi sažaljiv pogled.

Nedostaje mi voda, moja sigurna obala i moje utočište. Zagrljaj plavetnila koji obavije svoje ruke oko mene i pouzdanošću okeana koji spajaju kontinente govori mi od malena iste riječi :"Ti si čedo juga, u sebi nosiš kišne oblake i oštre sjeverne vjetrove, vagaš i bonacu i tugu, ti si nepotopiva."

U dlan uzimam prašinu ovog novog izbora. Zar mogu iz ovog čemera dobri izbori da izniknu? Daljine me kunu jezerima što ih zaboravljam, a rijeka pod stopalom mojim obećava sebe na dar.

Iznikla u praskozorje svoje nepromišljenosti izlivam se u novi dan sa sigurnošću kišom nanijetog potoka. Možda ću morati da se razlijem van okvira, ali moram prihvatiti promjenu, ako želim od promjene biti prihvaćena.

Usamljena, još uplašena da bih učinila prve korake, u sebi razbrajam tuge i oblake na kojima ću izgraditi nove osame.

Na žalu novih nadanja, napoj me vjetrova sa jezera, u nova stradanja ulazim nahranjena emocijom sjevera.

Komentari

Komentari