Foto: 
Art - Nataša Bojić

Jutro (ne)misleno

„Samo čuvaj sebe“. To je sve što u poslednje vreme čujem. Nemaju savet, ali svi isto govore. Razni profili ličnosti i starosnog doba. Ista rečenica se ponavlja kao da su u dogovoru jedni sa drugima. To je nemoguće. Prvo ne znaju se, drugo...to je nemoguće. Ipak, kako je ta rečenica odjednom postala glavni savet za dug i zdrav život? Ili makar duge i zdrave živce? Zar nije do juče ljubav bila na ceni? Sada odjednom moraš da se paziš te iste ljubavi. Kako? Prvo se boje da ne ostaneš sam, onda kad nisi sam – moraš da se paziš. I to od osobe koja te voli i obožava. Jer, ne daj Bože, može biti plaćen da nas unesreći. Neće tebe niko unesrećiti ako ti to sam ne uradiš. Ako te voljena osoba unesreći to je ne zato što si dopustio, već zato što si to tako hteo. I druge istine nema.

Želiš da se ugojiš i zapuštiš, želiš da budeš voljena mažena i pažena, želiš da ne moraš da izlaziš iz kreveta, želiš da samo gledaš filmove i ništa ne radiš, želiš da i on to želi. Na kraju dobiješ nešto što nisi ti i nekoga pored sebe koga ne prepoznaješ. To je ljubav? Nije to, druže, prijateljstvo, a ne ljubav. Ako ti nekome pokazuješ da je u redu što postaješ ružniji zbog njega, šta misliš da će on pomisliti onda za sebe. Da ti čini dobro? Ne. Pomisliće da te degradira i odmah će stati tome na put. Naravno, bolesnik i sociopata će želeti da proizvede ovaj efekat kako bi se on osećao moćnije. Normalna osoba će momentalno reagovati. Želeće onu istu tebe sa početka. Želeće onu tebe, slatku i veselu pre svega, koja zna šta hoće i šta neće. Koja dolazi u šest ujutru nakon izlaska samo da ga još jednom vidi. Ne nada se ničemu. Njegov osmeh i prikriveno oduševljenje su dovoljni i ona bi mogla da se okrene i ode, ali se zadržava. Nakon njegovog pogleda zaboravlja koji je dan, vreme i zašto je došla. Ipak, odlučno seda na pod. Iako su svi propratni elementi nameštaja za sedenje tu, odlučuje se za pod. To je tako drugačije, ali to je ona. Ona ne postavlja pitanja. Ona čini pokrete ne bi li učinila svoje prisustvo što zanimljivijim.

Razgovor je otpočeo još dosta ranije. Ne zna tačno kad, jer ne razmišlja o tome, ne razmišlja uopšte. Oseća kako se on smeje i oseća kako joj telo lebdi. U grlu se topi tamna tečnost. Jaka je, ali je u ove sitne sate poput meda, jer se toliko popilo prethodnih sati da ovo dođe kao nastavak. Muzika je prožima. Tu muziku i sada sluša dok piše. Ta muzika je menja. Postaje ona osoba koja je svoja, koja oseća sebe i svaki nadražaj je budi. Živa je. Napokon, nakon toliko bola, patnje, tuge. Živa je svim svojim postojanjem. Ta pesma koja ide u pozadini, odabrana, ostaje da bude svedok ovom spajanju svetla istine.

Rađanje dana i mnogo zagrljaja da se opiše sreća dvoje koje slave život. A tako su lepi da je trenutak urezan u prostoru. Zidovi pamte to jutro. Nevino posmatrajući, odobravaju veselje koje se čuje u glasu. Mladost je ovoga puta pobednik i sreća ispunjava svemir. Svemir je u njenim očima punim neshvatanja šta se to našlo u njenom zagrljaju. Šta su te ruke držale, ona nije mogla da opiše, ali jasno je videla da je to ono pravo. Svetlost je bila iskrena i ona se smejala damarima koji je golicaju. Ne želi da se završi dan. Ovaj dan je osuđen da traje.

Prevrćem se po krevetu. Vidim braon i osetim pliš, drveni sto i veštačko svetlo koje se gasi, a ostaje samo stvarnost. Vriskovi i prigušen smeh se čuju. Noge se prepliću i tela spajaju. Klize po uvalama i krivinama. Oset jedan, dva, više... Blagi osmeh zadovoljstva. Kosa na jastuku i rosa znoja po bedrima. Zubi biseri utisnuti u mladost i želja za posedovanjem. Ipak, srećnija sam dok se igramo dečije nevino. Pogledi se ukrštaju, postaje maglovito. Želim sve... I dok pišem prelamaju mi se lica i vremena, jer pišem po sećanju, ali moje sećanje je živo i ne stoji u okvirima vremena. Taj trenutak živi za sebe i živi u osobama koje su ga načinile tog letnjeg jutra, koji se pretočio u dan, a dan nastavio da traje bez završetka.

Komentari

Komentari