Kralj i divljakuša

Jednom je jedan pjesnik stavio pogrešnu riječ za interpretaciju nekih viših faca, koje eto valjda ponekad i prelete okom po redovima novije književnosti, te za pjesnika više nikad nitko nije čuo. Shvatili ga suviše novinarski, valjda. On nije želio soliti pamet, niti zabadati njušku negdje gdje ne treba, ali je eto valjda objavljeno njegovo 'krivo' djelo na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme ( uru, mjesec, godinu, ma stoljeće...). Više ga nisu objavljivali. Ipak, on je nastavio pisati, još više – još bolje, ali sam za sebe, u samoči, baš kako je radio i prije njih.

Jednom se kralj zaljubio u divljakušu. Lud za njom, baš onako kako se nekad voljelo... Kažu da je rijetkost u današnje vrijeme – da takvi više skoro ne postoje. I divljakuša je voljela njega, njemu bila najpitomija i najvjernija. Selo je šuškalo, podanici se čudili, neki navijali, neki samo kudili. Njih dvoje nisu marili, oni su se voljeli. Tu ne postoje staleži, ni viši ni manji. Tu ne pale blefovi, ni trikovi ni laži.

Jednom je, kažu, i sam đavao dao zakletvu da u pravu ljubav ni on nikad neće petljati, ako se dogodi, ako se stvarno dogodi! Ja mislim da mi suviše doslovno i banalno doživljavamo mnogo toga, a naročito takve priče, mitove, legende iz kojih bismo trebali izvući najvrijednije životne mudrosti ( tj. radosti ). U ovom slučaju, mišljenja sam da đavao nikada nije ni doslovan ni banalan, te da 'prava ljubav' ipak znači mnogo više od naših stereotipova iz sapunica. Svaki čovjek nosi gomile malenih sitnica koje voli u životu. To su i ljudi, i stvari, i sjećanja i vlastite karakteristike, hobiji, stavovi. Dakle, pod pravu ljubav možemo svrstati toliko toga. Evo, ja osobno, u tu priču za sebe mogu izdvojiti pisanje. To je moja ljubav, pored svih ljubavi u ljudskim oblicima. Mogla bi ih nabrojati još nekoliko, i štoviše, mislim da je čovjek i ispunjeniji i sretniji što više različitih ljuibavi u sebi nosi. Takvome ne mogu ništa ni svi đavolji zavjeti, a ni da ih prekrši. Taj jedan pjesnik s početka je jedan od milijun kojima se dogodila ista priča, ali poanta nije u 'zlim' upravljačima koncima današnjih medija, neka ih...oni će sami jednom nositi svoje križeve. Takvima je sudbina bumerang, kažem vam. Ne brinite o toj pravdi, samo vjerujte da je u dobrim rukama. Poanta je da je pjesnik i dalje ostao pjesnik, jer je to njegova istinska ljubav, bez obzira na (ne)slavu i ime. Tome đav'o nije ni do koljena. Kralj i divljakuša. Ljubav. ''Pure love''. Toliko obostrana da je zbilja Jedno. Oni postaju k'o jedno, žive ekstazu svojih voljenja. Njima je sve raj, i ne diotiču ih šuškanja ispod njihovih frekvencija. A njihova frekvencija je najjača – ljubav. Jedna i jedina, najjača sila našeg svemira.

Antonia Padovan