Foto: 
Brandon Dimceff

Ljubavno pismo (odlomak iz romana "Ljubavno pismo")

Ponekad se, kao svaka žena, doteram i krenem u šetnju. Nekad sasvim sama, nekad i s drugim ljudima. S jeseni duva vetar pored reke i večeri su hladne, mračne. Poneka svetiljka iz obližnjih restorana ili štura ulična rasveta čine prizore još više stranim i tudjim. Možda su ulice meni uvek prazne jer Vas, dragi moj, nema da zakoračite k meni. Preteći šušti lišće u granama, zaleću se slepo zalutali šišmiši. Poneki pas lutalica samo lenjo korača prateći me, a onda i on odustane, previše je sete u mojim koracima čak i za njega naviklog na blues... Jer blues sviraju kad pas i ja prolazimo i tako je oduvek. Zaboravim često da sam s nekim pošla u šetnju, samo psa nikad ne zaboravim, uvek je tu. Misli mi odbijaju da misle bilo šta drugo, uporno Vas prizivaju. Pas me gleda i pita svojim psećim očima:

-Šta si mu to zgrešila kad ne dolazi? Ja bih i onoj crnoj mački iz trećeg kontiša oprostio, što mi je kost pred nosom ukrala, da me je toliko čekala i sanjala. A nismo ni ista vrsta! Mada... I ti si valjda neka mačka međ vama ljudima. Nisam načisto, ima li pasa medju vama ljudima?

-Ima, lepoto pseća, ima! Ima nekih džukaca, nekih mnogo dobrih lajavaca. Ima, posebna je to vrsta, laju na mesec iz srca! Kako da mačka ne ostane bez svih devet života pored takvih sedžuka, kaži mi lek ako ga znaš i ti si neki zavodnik pas.

-Nema leka za to, maco sestro! Ja se kadkad u reku utapam ne bi li jednu mačku preboleo, jednu što sam je davno voleo. Ne vredi, uvek isplivam i na mesec zavijam po celu noć. Zovem mesec upomoć ali ni on ne zna lek. Tako ti je sestro oduvek, koliko ja znam.

Krišom ponekad zapalim cigaretu, da sagorim u sebi tugu i setu. Požalim se još malo mom drugu psetu pa se razidjemo. On ode da na mesec, urla od jeda, a mene čeka moja ulica, moja beda i skorela suza u kraj oka. I da imam gde nikad se u tu bedu ne bih vraćala. Da sam stvarno neka mačka zauvek bih ulicama tudjim hodala i Vas pod nekim svetiljkama grada čekala. Ali nisam. Samo sam tužna žena, sudbom koju ne umem da promenim, zatočena. A da sam bar golub, pa da golubarnik imam, il da sam ptica pa da je nebo moje, il da sam keruša pa da kosti sopstvene glodjem i čekam pseći raj, da mi je bliže kraj. Al nije, blues sviraju, dragi moj, jer mi je duša lutalica, a srce tek mala, nejaka ptica.

Eto, večeras ne znam ni s kim sam ni gde sam bila. Neka se čežnja za Vama u meni skutrila, zadrhturila, totalno me iznurila. Bog i pas su mi jedini svedoci koliko sam za Vama patila, koliko sam se molila za nekakav spas iz ove moje ulice, ulice u kojoj je sreća preminula.

Vaša...

Ne znam više ni sopstveno ime. Zovite me keruša s najtužnijim očima i nećete pogrešiti. U tim se očima sva bol ovog sveta danas ogleda i iz njih razliva. Ja sam samo svedok i dokaz svih tih bolova. Samoća nema veze s tim da li sam medju ljudima ili nisam. Samoća je sudbina.

Oprostite mi dragi, zbog vlažnih stranica. Nekad se davim od reči i plakanja. Koktel je to koji ispijam predugo, fali mu samo prava doza otrova da bih se očaja oslobodila. 

Radojka Rea Sartori

Komentari

Komentari