Maska ih neće boljeti

Recite mi; s koje strane svijeta sviće zlobnima? Moja je zorica neuništivo božanstvena, čisto savršena i neukaljivo razdjeljiva za sve voljne kajanja. Ne onih 'prljavih' i razornih kajanja bez kraja,već onih divnih i milih pokora i priznaja u kojima smo sami sebi poniznošću svakim korakom bliže Bogu. Ma što oni znaju o njemu… Oni što ljube lažne oltare od govana i premazanim zavišću truju sve što se otrovati da. Neću im ga više spominjat. Čuvajte mu spomen u savršenstvu dobrostivih zorica…

Recite mi; u kojoj nijansi dobrote u ljudima počiva čast? Ne ona današnja – iskrivljena u sve oblike ega i napuhanih šupljina nebitnih prezimena na bankovnim računima. E moji grofovi i carevi… Mali su uvijek bili mnogo, mnogo časniji i jasniji. A vi sve masniji. A vi sve dalji i dalji od svemoćnosti duha koja je svakome besplatna. U zorama… Tu ćeš naći spas vrijedan svakog oprosta. Prvo oprosti sebi, pa drugima. Nijedna osveta nijednog ogorčenja ne vrijedi kao snaga barem jednog oprosta. I onda onu dobru staru „sutra je novi dan“ upakiraj u svoj sjaj, ne u očaj. Pa će svaka nova zora donijeti nešto dobroga. Biti zahvalan na malim stvarima zvuči jednostavno, ali malo tko umije da to izvršava svaki božji dan. Preolako zaboravljamo da nam sunce svima sviće sa iste strane svijeta… Ne, ne možeš varati varalicu, jer te kad-tad otkrije. Ali i varalice umiju da vole. Umiju da se promijene. I onda ih karma iz visine najčešće posere i kaže 'A, ne, ne… Nećeš više kvariti neiskvarene, ni lomiti polomljene. Sada ćeš naivno voljeti pokvarene i bezvoljeno biti slomljen.' Pa se vraća… I ne, ne možeš slagati lažove. Oni te čitaju bolje od sebe, a lažu ni ne znajući da to rade. Tko si i što si u kako čijoj priči, ponekad uopće ne možemo birati. Zato ljudi vole maske… S maskama je lakše baratati i naravno; masku ne mogu ničim povrijediti. Masku po potrebi uvijek mogu odbaciti. Maska ih neće boljeti.

Recite mi; kolike su šanse da iskorijenimo zlo iti iz samih sebe, a kamoli iz drugih, pa naposljetku iz svijeta? Jadne i nikakve. Ali umjesto o tome, svatko bi trebao razmišljati o onome prvome; kako da promijeni sebe svakim danom bar malo na bolje. Pa u sjaju zore lako nađe to malo snage za isčupati osmijeh iz ničega. Za ne misliti uopće o zlobnima. Za ne trovati svoje misli drugima, a niti sebe maskama. Sklad je posao duha i vremena, a ne odluke čovjeka. No kap po kap, nada ipak umire posljednja.

Antonia Padovan