Molitva za dječaka

Juče je jedan dječak sa vjetrom u kosi na prebrzom motoru želio osjetiti svu strast i živost postojanja. Juče je jedan dječak porbio opnu između dvije stvarnosti brzinom svoje neobuzdane mladosti.

Juče se jedan dječak nije oprostio sa roditeljima, a otišao je, zauvijek. Ostala je samo tišina.

Nad cjelim mjestom se nadvila tuga, mnogi obilaze roditelje, mnogi će ga pratiti, pred vratima buket bijelog cvijeća čeka svoje odredište. Sve je potonulo u nemoć.

„Zbog čega se svi mi ljutimo na našu djecu i šta im sve zamjeramo, a sve je tako nevažno?!“ govorila je u suzama pripremajući cvijeće.

I, kako naučiti neobuzdanu mladost da se obuzda i kako prvim letovima vezivati krila? Kako biti roditelj i čemu učiti djecu? Kako ih sačuvati, kako ih savjetovati, kako im pomoći? Ovo nije prvi dječak u okruženju čiji je život odnio motor. Ponekad pomislim možda su se našli svi ti prelijepi i divlji dječaci na nekoj nebeskoj traci pa sad na svojim jakim mašinama utrkuju zauvijek mladi i sretni, njihov smijeh odzvanja nebeskim svodom, a starije duše ih sa blagonaklonošću gledaju, te male hazardere u beskonačnim igrama sa životom.

Utjeha kao lažna obmana na trenutak može donijeti mir, za njom se roje stotine pitanja. Da li smo mogli bolje? Da li smo li trebali tako? Kako smo mogli spriječiti? Da li je moralo?

Pozvani prerano pred vrata krajnjeg svoda mladi gledaju na nas koji ostajemo možda sa žaljenjem, možda smo mi ti koji ćemo nastaviti u patnji svakodnevnice tražiti smisao, možda su baš oni pronašli sve odgovore i njihov je sada zadatak da kao naši anđeli čuvari bdiju nad nama, njihvoim roditeljima, braćom i sestrama. Noću će nam ulaziti u san da nas obavjeste da su dobro i da ne brineme, da ne prebacujemo sebi gdje smo pogriješili, da nas poljube dok spavamo i kažu : „Biće sve u redu.“

U tihim noćima usamljenosti i tuge uvući će se ti mali anđeli u kuće svojih roditelja, da unesu mir, krenuće priča o njima i radost uspomena i sjećanja će grimase tuge preliti u osmjehe, stajaće uz svoju braću u prelomnim trenutcima, kao vječita opomena da se uspori i razmisli, biće uz svoje sestre na porođajima, bdijući nad tim portalima koji donose nove duše na ovaj svijet.

Nema utjehe. Vremenom dođe navika, da se stvari  ne mogu promjeniti, da se sudbina mora prihvatiti, da svi živimo ovaj vijek od danas do sjutra. Može li ova opomena sačuvati neke druge živote, živote mnogih drugih dječaka u mladalačkoj potrebi da osjete brzinu, vihor i snagu , intezitet života? Može li ova opomena govoriti dovoljno glasno protiv svih onih nepromišljenih brzina, protiv odbijanja kaciga, protiv jurnjave niz serpentine, protiv pokušaja da kazaljka dotakne kranje mogućnosti?

Može li jedna majka da vas zamoli da usporite, u ime svih nas koji ostajemo kod kuće čekajući da se vratite sigurni u svoj dom, u ime svih nas koji smo ostali ovdje isprativši nekog mladog i nespremnog na putovanje u drugi svijet, u ime svih onih čiji bol razdire grudi i prelama se nebom?

U tišini tuge ostaje nepremostiva bol i molitva za mirno putovanje.