Foto: 
autor nepoznat

Morgan Frimen - prilozi regionalnoj mrso-mudo-emocio-logiji (drugi deo)

Trebalo bi, svakako, istaći „značaj“ stranih posmatrača koji su najviše vodili računa o svojim dnevnicama. Čak su i glavešine Katoličke crkve dale svoj „doprinos“. Oni ne samo da nisu zaštitili Tutsije već su ih „aktivno“ izručivali Hutima čim ih skupe u dovoljnom broju. 

UN su svojim snagama davale naređenja o povlačenju, dok su se Francuski mirovnjaci stavili na stranu genocidne vlade Hutua. Vlada SAD je odbila mogućnost intervencije. Svi su se pravdali haosom, zbunjujućom situacijom i plemenskim sukobom koji je „normalan i prihvatljiv kad se radi o Africi“. Dokazi da je organizator pokolja bila Ruandska vlada su zanemareni.

Sve u svemu u Ruandi je za nepunih šest nedelja na najsuroviji način eliminisano ¾ Tutsija, tačnije oko 800 hiljada duša. Brojka je prelazila 10% ukupnog stanovništva Ruande.

Dan po otpočinjanju genocida RPF (Ruandski patriotski front) sačinjen od Tutsija, pokreće vojne akcije, što je rezultiralo njihovom pobedom u avgustu 1994. godine. Za RPF se kaže da su bili disciplinovana vojska i da nisu angažovali civile za pokolje „ali jesu ubijali iz odmazde“. Procene govore o mnogo manjem broju. Kreću se od 25. do 60. hiljada ubijenih Hutua.

Stvorena je nova vlada koja je insistirala na nacionalnom pomirenju i jedinstvu zatraživši od Ruanđana da sebe tako doživljavaju. 135. hiljada ljudi je zatvoreno zbog sumnji da su učestvovali u genocidu, ali ih je vrlo malo izvedeno pred sud i osuđeno. Tad Huti (njih 200. hiljada) beže u Kongo i Tanzaniju dok se istovremeno iz izbeglištva vraća oko 750. hiljada Tutsija.

Hjuman Raj Voč u svom izveštaju naglašava da „ovaj genocid nije bio nekontrolisani izliv besa ljudi obuzetih drevnim plemenskim mržnjama“, ali da „jeste bio svesni rezultat moderne elite da se uz pomoć mržnje i straha održe na vlasti“. Objašnjenje se u velikoj meri poklapa sa događajima, ali ima toga još.

Posebno je  zanimljivo da Hutui i Tutsi, kako onda tako i sad, govore istim jezikom, idu u iste crkve, škole i kafane. Venčavali su se i menjali identitete pre nego su ih Evropljani podelili ličnim kartama.

Danas, otprilike jedna četvrtina ima pradedove među oba plemena. Govori se čak o istoj lozi jednog naroda u dve države (Ruandi i Borundiji). Sve je to vodilo do određenih „problema na terenu“ pri pokušaju zaštite familije bračnog druga, rođaka ili prijatelja koji potiče iz drugog naroda.

Tako su „neki“ Hutui štitili „neke“ Tutsije, a „neke“ druge masakrirali. Lekari su ubijali pacijente, pacijenti su ubijali lekare, učenici učitelje, učitelji učenike. Jednom rečju, sve pohvale manipulatorima ali i izvršiocima.

Posebno zbunjuje severozapad Ruande. Područje naseljeno Hutima, gde nije bilo Tutsija ( izuzev jednog). Na severozapadu se desio pokolj Hutua nad Hutima. Ubijeno je oko 5% populacije. O kakvim se tu etničkim motivima radilo?

Razlozi su gustina stanovništva i načini obrade zemlje bez mehanizacije: motikama, pijucima, mačetama … U poređenju sa Holandijom, (približno ista veličina i gustina naseljenosti) gde 2% stanovništva može da proizvede dovoljno hrane za celokupnu populaciju, u Ruandi nije bilo dovoljno hrane za sve. Takođe, postojale su prenaseljene oblasti, čak i u poređenju sa Bangladešom.

Zbog nestašice obradive zemlje mladi nisu mogli da sklapaju brakove. Siromašni su postajali siromašniji. Oni sa više zemlje postajali su bogatiji, ali nedovoljno bogati da bi ispunili očekivanja mnogobrojne niskostaležne rodbine. Uživali bi u bogatstvu sve dok ih siromašna familija ne bi kompletno „uhorizontalila“.

Neko od evropskih posmatrača, izneo je svoju procenu stanja: „Svi ti ljudi koji su bili određeni za pokolj imali su zemlju, a povremeno i krave. Nakon smrti vlasnika, neko je morao da dobije tu zemlju i te krave. U siromašnoj i prenaseljenoj zemlji to nije bila mala stimulacija“.

„Događaji iz 1994. bili su jedinstvena prilika da se izravnaju dugovi ili presloži vlasništvo nad zemljom. I danas od Ruanđana možete čuti da se bez rata ne može rešiti višak stanovništva i spustiti njihov broj na nivo koji je u skladu sa dostupnim količinama zemlje.“

Jedan, pukim slučajem (nije bio kod kuće) preživeli Tutsi, kome su ubice masakrirale ženu i četvoro od petoro dece, rekao je: „Ljudi čija su deca morala bosa u školu ubijali su ljude koji su svojoj deci mogli da kupe obuću“.

U Ruandi koja je približne veličine pokrajine Vojvodine (ili Holandije) i danas je stopa rasta stanovništva 3% godišnje. Žene prvo dete rađaju sa 15. Prosečne porodice zavisno od oblasti imaju petoro do osmoro dece. Prostom računicom, stanovništvo će se, dve decenije posle rata, udvostručiti.

Seljaci u Ruandi su naseli na priče svojih političara i počeli da se međusobno istrebljuju u skladu sa mišljenjem da će, kad se broj preživelih smanji, ostati dovoljno zemlje za preživele.

Zašto se zemlja nije racionalno koristila? Zašto nije bilo polovne ili poklonjene mehanizacije za Zapada? Kako dolazi do tih strahota i koji je najbolji način da se spreči njihovo ponavljanje? Da li se svesno brkaju objašnjenja i opravdanja?

Frimen u razgovoru sa Senadom ne pominje strano mešanje i ohrabrivanje na protivustavno odvajanje, s kojim je raspad SFRJ i počo i završen. Zar smo zaboravili kako i gde je stvoren sporazum o zajedničkom životu koji su naše poglavice potpisale posle „druženja“ u Dejtonu?

Brojni Senadovi domaći gosti, recimo slobodno i autoriteti, poput Fikreta Abdića, Živka Radišića i drugih, često su nalazili načine da gledaocima prisustvo stranog faktora - koliko toliko nagoveste. Iako zvanično, mnogo toga više nije tajna sve je badava. Frimenova popularnost je veća, njegove „istine“ se lakše čuju.

Maltus je odavno mrtav. Da nije, možda bi u Ruandu odneo neku čokoladicu. Sa druge strane NATO pakt je življi nego ikad. Možda bi mogli da se sete koliki je „naš deo“ u tome.

NATO pakt je osnovan u hladnoratovskom periodu kao protivteža Varšavskog ugovora. VU se raspao, zar nije trebao i NATO? JESTE ali NIJE. A zašto nije? Postavljalo se, više nego vruće, pitanje šta sa stotinama hiljada lepo plaćenih oficira, podoficira, sekretarica, pratećih službi…

Veliku pomoć opstanku NATO pakta pružili su narodi sa ovih prostora. Neki su od njih kupovali oružje, drugima se gledalo kroz prste, treći su bili dobar target za bombardovanje. Verovatno, svakom prema „zaslugama“.

NATO pakt je prvi put vojno intervenisao na prostorima bivše SFRJ. Nisu se rasformirali. Danas njihova deca imaju šta da jedu. Ni danas im ne ide loše. Intervenišu, prašti i puca na sve strane (SCG, Irak, Libija, Sirija …).

Zaključimo slobodno: loši gospodari naših života su uz pomoć domaćih statista u Ruandi testirali Maltusa, dok su na ovim prostorima testirali moguće oružane raspade složenih država. Izgleda da su toga pošteđene jedino države sa nuklearnim potencijalom poput Rusije, Kine i Severne Koreje.

Paralele između raspada SFRJ ili BiH sa Ruandom su neodržive. Mnogo toga može da se prepozna i bude „poučno“ ali to svakako nije isto. Autor teksta nema nameru da čitaocima sugeriše bilo šta, sem da razmisle svojom glavom.

Član predsedništva BiH iz redova srpskog naroda Živko Radišić je 2000. godine predložio da svi članovi predseništva BiH odu u Potočare, Skelane, Kravice, Zableće … i poklone se senima žrtava. General Žak Klajn to nije dozvolio. Ostaje nam da se pitamo da li je pri tome više mislio o nama ili svojima i njihovim dnevnicama. 

Kad je Radišić govorio o tome u Senadovoj emisiji, gledaocima se učinilo da je Senad sa tim bio saglasan. Sa druge strane, intervju sa Frimanom je sniman „samo“ u Potočarima. To je posebno zasmetalo dobronamernim gledaocima iz multietničkih delova Srbije jer je „jednako teška majčina suza“.

Ostaje nejasno da li je emisija sa Frimenom u Potočarima pravljena po Senadovoj zamisli ili je on samo izvođač, na nekom drugom mestu, zamišljenih radova.

Da su stranci od Bosne napravili Švajcarsku njeni stanovnici bi se osećali radno, odgovorno i relaksirano. Mladi ne bi odlazili… Tada bi ih samo ludak poredio sa Ruandom sugerišući im „morate“. Ali ne. Frimen ne pominje Švicu već Ruandu.

Ko zna, možda će nam uskoro „prijateljski“ stranci po sistemu „svako svom narodu“ prodavati mačete na odloženo, sa popustom, uz carinske olakšice. Ko to ne bi „iskoristio“?

Dok novonastale države ostaju u pasivnom, podaničkom duhu i dok nam stranci određuju kako i šta da mislimo, bićemo pribrani ali uz pomoć sedativa i alkohola. Opraštanje će biti mutno - bez pokajanja i „progledavanja“. 

Radosav Lazić

Komentari

Komentari