Foto: 
Joye

Možda baš ove zime

Šuška nam jesen pod nogama. Za one normalne postoji staza, za nas ne, mi svoju stazu krčimo kroz gomilu lišća. Krčimo je osmesima, rečima, pokojom psovkom i gomilom fotografija.

Sedim na ljuljašci. Mirišem sneg u vazduhu. Mirišem kako jesen odlazi. Vreme je za tople kapute, rukavice i poruke u snegu. Vreme je da nađete nekog sa kim ćete se valjati po snegu. Ili vreme da pronađete onog sa kojim ćete se valjati kroz život. Valjati od smeha. Možda baš ove zime?

Dan mi miriše na nešto staro. Miriše na kokice. Na klaker. Na sedenje na podu i čitanje starih porukica, prevrtanje svezaka već skoro požutelih stranica. Onih koje su prepune uspomena i srednjoškolskih muka. Dilema od životnog značaja, pobeći sa matematike ili ne. Poljubiti ga večeras na žurci ili ne. Miriše na nostalgiju.

Nogama se odgurujem od zemlje i ljuljam se jače. Ispod mene Nišava. Kej. Nov grad, novi ljudi. Novo nebo iznad. Ljuljam se kao da pokušavam da ga dohvatim. Sa svakim novim poletom hvatam neki novi mir. Mir kakav dugo nisam osetila. I mirišem novu sebe, tu negde, nazire se ispod hrpe prošlosti. I znam, dolazi mi polako. Polako se provlači kroz sav taj teret. Daje mi snagu da poletim jače. Da uhvatim savršenu pahulju i ne dopustim joj da se otopi. Možda baš ove zime?

Danas je dan kad ćutim. Ćutim uz tost i ceđenu narandžu. Ćutim uz dobru utakmicu i ćutke slavim gol u jedanaestom minutu. Ćutim u svom toplom kaputu, dok mi vetar baca lišće u kosu. Ćutim i smejem se, jer će sve biti okej. Smejem se drugaričinoj molbi da ućutim jer ne može više da trpi moju “poremećenost”. Smejem se što sam posle toliko godina dozvolila da me bar neko upozna u svoj toj mojoj “poremećenosti”. Smejem se jer sam naučila razliku između ćutanja i tišine. Jer sam naučila da sebi stvorim tišinu čak i onda dok neko govori.

A miriše mi sneg. I mirišu mi neki novi zagrljaji. Miriše zima ispod jorgana, uz film i Snežni valcer sa ukusom narandže i ruma.

Skačem sa ljuljaške. Vraćam se u realnost, u obaveze, u užurbanost. Ali parče tog mira nosim sa sobom. Škripu ljuljaške, miris lanaca na dlanovima i delić neba. Onaj koji sam pogledom uspela da dohvatim. Onaj koji ću staviti u nečije oči, jednom dok se budemo valjali po snegu, odvaljeni od smeha. Možda baš ove zime.

Biljana Bajinović

Komentari

Komentari