Ne možeš voditi rat na sto bojišta

I onda sam shvatila. Ništa ja neću promijeniti svojim mozganjem – htjela, ne htjela. Ništa se tamo negdje u daljini svih daljina iza mojih leđa neće izbrisati ili nastati ako ja o tome glavu razbijam. Stvari će ostati iste. Mogu utjecati samo na jedan svemir – a to je ovaj; uvijek ovdje i sada oko mene i u meni prisutan.  Na neki način sam to i ja sama. Zašto ikada zaboravljam? Ne možeš voditi rat na sto bojišta.  Ne valja se zamarati dalekim dimenzijama.

A mir? S njim je još teža; još dublja životna filozofija. Jednostavnosti utrpane u tek sjenu svih mogućnosti našeg razuma, a najbitniji faktori široko rasprostranjeni u osjećajima. Emocije. To su specijalci među svim našim postrojbama. Ipak, general je samo jedan. Onaj 'ja' što je precizno izvučen spoj svih naših lica i naličja – zbroj svih naših učenja, padova i rezultata mnogih  'jesam'.

 Ponekad poznajem druge bolje nego sebe. Ponekad ih čitam lako kao dječje slikovnice... Pa mi dozlogrdi – to šopanje njihovim bezlićnostima i plivanje u lakim govnima njihovih plićaka od laži i prljavština. Ponekad se pravim mnogo gluplja no što jesam. Kada me umore, pa mi je tako najlakše. A onda opet, teški sam ovisnik o njima. Da nema ljudi, ja ne znam čime bih se punila, a ni na što bih se praznila... Da, čovjek umije itekako da ispuni kao i da umori drugog čovjeka. Ja sam uvijek lako nalazila neki savršen balans sa njihovim  negativama i pozitivama, držeći se tek toliko uvijek distancirano da zadržim rajski mir svog i samo svog malog svijeta. E, ali jebi ga... Stvari se uvijek promjene kad nešto ili netko polupa lončiće – kad pustim nekog suviše blizu samog središta sebe. Tad svi moji balansi polude i sva moja savršenstva se raspižđeno u kaose pretvore. Inače... Puno mozgam i sama od sebe, a kad mi netko uleti u moj svijet, onda moje overthinkanje prevrši sve mjere normale. Nebitno da li uđe dobrodošao ili totalno nenajavljen. Nebitno čak dali je prijatelj ili neprijatelj. Jebi ga...

Nekad se živciram zbog običnih vijesti  na TV-u, a odavno sam prevazišla te mržnje naspram takvih vrsta otrova. To nisu niti dostojni borci, a kamoli protivnici u rangu mojih svemira. Nekad mi je dovoljno par pravih riječi u pravom momentu izgovorenih od prave osobe, ne samo da me utješe, nego da me toliko uzdignu i ožive; ponesu natrag u moje nenadjebive visine gdje kraljuju samo i samo pozitivice.

I onda sam opet shvatila... I ja sama sam često ljudima upravo ta prava osoba sa pravim riječima – a to me možda puni još i više od prvonavedenoga. Jer nema boljeg osjećaja od tog da si nekome ''unio'' sjaj, bilo na dan, na cijeli život ili na sat. Ne treba mi nikakvo 'hvala' niti ikakva 'protu-usluga'... jer sami taj filing vrijedi više od ičega. E to je upravo ono zašto sam ovisna o ljudima. Ali s druge strane...

Ja nanjušim laž na stotine kilometara iza tog falšeg sjaja u zjenama koji ih naposljetku još dodatno izda. Ja osjetim 'zlo' u njegovom najprostijem obliku daleko prije negoli se ono samo preobliči i izrodi u bilo koju vrstu i veličinu laži, prevare, pakosti, zlobe... Ja strah prezirem do te mjere da ću, ako naiđem na njega u samoj sebi, radije voditi rat sa njim do posljednjeg daha, nego ga pod ikoju cijenu pustiti da preživi. I tako dalje i tako bliže...

Znam da slabi uvijek svoje mane pokušavaju pripisati drugima. Mene takvi ne mogu zavarat. Eh, koliko sam se ja naslušala najprimitivnijih uvreda i kritika od najvećih primitivaca i iskompleksiranih faca bez grama mozga (a kamoli čega više). Gdje bih bila da me diralo? Odavno je za takve u mom svijetu razapeta zastava 'jebe me se'. Nisu dostojni da s njima vodim ratove. Ja nemam komplekse, njih strpavam pod strahove. Pa kažu neki treći i daleki da sam sebična, bahata ili naprosto umišljena. Ni to me ne jebe. Takvi me tek ne poznaju ni najmanje, a uostalom – to nikako nije moj svijet. Pa se vračamo na ono sa početka – zašto da glavu razbijam sa nepromjenjivošću u principu posve nebitnih daljina. U mom svemiru sve i dalje savršeno funkcionira, zar ne?

Ne sipaj svoj sjaj tamo gdje ga ne cijene. Ne šalji golubice mira u tamne strane nekih tuđih dimenzija. Brini za svoje bašte i mir svojih rajeva. Brini za one koji ti svojim postojanjem daju do znanja da im mnogo znači tvoj sjaj – da vide u tebi ono najbolje i zbog toga te vole, a istodobno pokazuju da cijene što i u njihov život unosiš svoju svijetlost koja i tebe i njih još više uzdiže. Ljude je tako lako voljeti. Samo je nekim drugima to teško podnijeti. Zavisti i pakosti umjesto mira i ljubavi. Za mene su to predaleki i nebitni svemiri. Izvinite na 'sebičnosti'. Ja imam koga i ima me tko voljeti. Zašto ikada zaboravljam? Ne možeš voditi rat na sto bojišta.  Ne valja se zamarati dalekim dimenzijama.

Antonia Padovan