Foto: 
Dennis Freeland

Ne osmehuj se, molim

Kako si? – Dobro. Neraskidivi brak iz interesa pitanja koje ne zanima odgovor i odgovora koji nema veze sa istinom. Svi su dobro i sve je dobro. Niko čak i ne pomišlja na to da laže i da galažu. „Dobro sam“ je oklop, džoker, jedini moguć odgovor, dobro je ono što mora biti, jer bi se u drugom slučaju Zemlja jamačno zaustavila. Šta bi bilo da im na to pitanje (koliko god bila sigurna u njegovu neautentičnost) jednom odgovorim iskreno – pa znate, i nisam baš najbolje? Prvo bi nastupilo ono što neki nazivaju „neprijatnom tišinom“ (mada, za mene je svaka tišina iznimno prijatna). Potom, verovatno bi se osmeh olabavio, poput gume na starim gaćama; tupo bi zakočili na meni pogled hrčka u čiji se točak zapetljala grančica, a on ne kapira zašto je stao. Onda bi malo streknuli, povratili se od šoka, pa okrenuli priču na druge teme (zaboga, „teme“, zar treba razgovarati i o čemu drugom što nismo ti i ja, kada se sretnemo ti i ja?).

Osmeh nije osmeh, ako te ne obasja – bilo kad ga daš, ili ugledaš.

Kad su onomad krenule da mi rastu sise, nekako uporedo sa tim, počela sam se hvatati mamine šminke. I naravno, nisam imala pojma kako da je koristim, već sam se samo „ćapala“ onim senkama, karminima i maskarama bez ikakve mere i reda. Tako valjda rade svi koji se u detinjstvu mackaju – na kraju, izgledaš kao da te lupio kamion ili se spremaš za igru kauboja i indijanaca, sa tim ratničkim bojama. Mama je isprva vrtela glavom, a posle nekog vremena mi udelila prvu lekciju tim povodom. Sastojala se iz dve jednostavne reči: „Nikad previše.“

Šminka, dakle, nije tu da bi na bilo koji način prevarila posmatrača, već samo naglasila ono što ti već jesi. Ili nisi. Tako je i sa osmesima. Ako je tužno lice tužno, onda je lice sa usiljenim osmehom tragično.

Ljudi diskriminišu otvorenu tugu, jer ona nije public-proof. Nema potrebni certifikat. Kao žene bez sisa (a ni moje nisu narasle previše od prethodnog reda), koje se ređe smatra „dobrim ribama“ – tako i tuga; a priori je određena kao nešto loše, pa čak i onda kada je sve drugo na njoj lepo. A ima veoma lepih tuga, neke od njih su čak i poželjne. Međutim, ljudi ih se klone, jer su naučeni da su one nešto opasno, zarazno. U određenim slučajevima, fatalno. „Nemoj plakati!“ – „Ne valja biti tužan.“ I kao i svaku umišljenu bolest, teže ju je podneti na sebi nego na drugima. Sa druge strane, svi ti osmeholiki facijalni grčevi, proizvedeni u strogo kontrolisanim uslovima, podesni su za svakodnevnu ljudsku upotrebu. (Ne brinite o kancerogenosti, nju će ionako dokazati tek za dve-tri generacije.)

Prihvatljiva je možda jedino objašnjiva „opravdana“ tuga. Kad neko umre, na primer. Onda je dozvoljeno i ječanje, i naricanje i sve one hipertrofirane kerefeke nad grobovima, pokrivanje ogledala i ostale praznoverne manifestacije posvemašnje, neizlečive bespomoćnosti ljudskog roda. To epično samobičevanje (kao ni lažni osmesi) nikome ne smeta, pošto je takvo ponašanje očekivano.

Sve je teže dokazati „originalnost“ nekog osećanja, ako je kojim slučajem zaista nepatvoreno. Uz svaki kupljivi i kupljeni obrazac emotivnih ekspresija, trebalo bar biti priloženo i uputstvo za upotrebu: ne konzumirati na hladno srce. Jer, ne možeš uvek biti ni brutalno iskren. Ima ljudi koji padaju u nesvest, zavlače se u mišje rupe i doživljavaju manje potrese tkiva, kada im samo pokažete stvari onakvima kakve jesu.

Tako eto, kad vas sledeći put budu pitali kako ste, zavijte tu raskomadanu istinu u celofan: iskreno želim da budem(o) dobro.

Jovana Nastasijević

Komentari

Komentari