Negdje u vremenu

Negdje u vremenu, tamo na onim mjestima gdje smo gubili, dobijali, radovali se i tugovali. Tamo, na svim onim mjestima gdje je sve počinjalo i završavalo se, možda smo ostavili ono što nismo trebali, možda smo uzeli ono što nam ne pripada i što nismo zaslužili. Negdje tamo u vremenu, čekali smo, nadali se, očekivali misleći da treba, da može, i da hoće doći i proći, da mora prestati i da mora krenuti, ono nešto. Tamo negdje bilo je i ljubavi i mržnje, i nježnosti i ratova, i krvi i suza prolivenih, a bilo je i osmijeha i poljubaca, bilo je studeni, ali i topline. Negdje u vremenu ostao je bar jedan pogled, bar jedan uzdah. Jednom je negdje srce zaigralo, jednom se negdje duša zaljubila a razum pomutio. Jednom smo negdje bili tako blesavi, naivni i neiskusni, a sad mudrujemo, sad postavljamo granice, odmičemo se jedni od drugih. Čuvamo se osmijeha, bježimo od pogleda, od uzdaha, od iznenađenja.

Sad mislimo da sve znamo, da smo prošli sve puteve i stekli sva iskustva. Sad želimo sve više uzeti, dobiti, a što manje dati, što manje darovati. Plašimo se slučajnog prolaznika, plašimo se slučajnog pogleda, stranca, otuđeni od svijeta, a opet u gomili, u masi, tumaramo hodnicima mnoštva iluzija, tražeći ono što smo negdje u vremenu izgubili, ono što smo dobili, ono čemu smo se radovali i ono zbog čega smo bili tužni, i zbog čega smo činili ludosti. Tražimo jer hoćemo da nam se ponovi, jer hoćemo da izbrišemo, promijenimo, nanovo uzmemo, ili da bacimo, pogazimo i uništimo. Tražimo one početke da ih uljepšavamo, da se lijepim ponovo naslađujemo, da nikad ne prestane, eh, šta ti je ta naša glad, naša vječita nezasitost.

Tragamo za onim što se završilo, ali ne onako kako smo željeli, ako smo uopšte i željeli. Pa onda bi opet da budemo u ulozi tvorca, da odredimo, izmjerimo i izvagamo šta nam i koliko nam pripada, da sami sebi odredimo mjeru i veličinu, način i trajnost. Opet bi da uzmemo, dobijemo, da zadovoljimo sebe i svoje. A koliko je tu promisla? - pitam se.

Negdje u vremenu, čekanje nas je satiralo, i mene je gušilo često, i ne samo gušilo, već i tjeralo da budem gladan i nezasit, tjeralo da poželim biti tvorac. Negdje su i mnoge moje nade pale, srušile se poput nekih snova nikad do kraja dosanjanih, nikad ostvarenih. Ne znam zašto nam umiru neke nade, zašto nam bivaju tragične sudbine u nečemu, ali tako je, i to donosi vrijeme, donosi i ostavlja negdje tamo. Vrijeme u vremenu, ljubav, usponi i padovi, sve smo to imali i doživjeli, i razumljiv je strah u nama, razumljivo je što se čovjek plaši sjećanja, jer nikad ne zna na kome bi se mjestu sutra mogao naći, na mjestu istom kao što je jedno od mnogih u vremenu.

A mi lutamo, i lutajući tragamo, neko za onom nježnošću, neko za nekim da bi oprostio, da bi se pomirio, ponovo poljubio, zagrlio, da bi izustio nekoliko riječi. Tragamo često za toplinom, jer dosta je studeni, dosta je samoće, dosta prolivenih suza, nama su osmijesi potrebni, nama radost treba. Nemojmo samo rasipati i gubiti oko sebe, nemojmo rušiti i ubijati, naročito ne ljubav. Već gradimo, novim nadama, novim željama, novim ljubavima, nove mostove, nove puteve, nova mjesta novim snagama, uz osmijeh, vedro i odlučno. Učinimo to da ne bismo tumarali hodnicima iluzije, da ne bismo nailazili na ona mjesta u vremenu koja nam nanose bol, muku i poraze. Dosta je bilo poraza, mi nismo stvoreni da nas nešto porazi, već da uspijemo, i da se uzdignemo iznad prolaznosti. A negdje u vremenu sve prođe, ali ne bude svemu kraj, jer potpuni kraj može biti samo onda kad nastupi potpuni zaborav.

Predrag Kisić