Foto: 
Mariusz Kucharzuk

Neki dalek i normalan svet

Juče sam po prvi put imao prilike da prisustvujem jednom događaju koji je ovde u Španiji gotovo neprimetan. Neprimetan u smislu tenzija i medijske buke. Karnevalski je. Toliko je opušten, toliko ležeran, toliko drugačiji od svega onog što takav jedan događaj prati na Balkanu.

Reč je o jednoj vrsti „Prajda“. Sam dolazak na glavni trg u Valensiji je bio potpuno iznenađenje za mene. Nigde niti jednog policajca. Prepun trg mladih ljudi u zastava duginih boja. Osmeh na svakom koraku, pozitivna energija, u vazduhu nema ni N od netrpeljivosti. Španci kao i turisti koji prolaze preko trga, zastaju ne bi li dali podršku, fotografisali se ili snimali atmosferu. Aktivisti su ljubazni i nasmejani, neki od njih sa šminkom u rukama, vodenim bojama ili šta je to već, svakom ko poželi crtaju zastavu duginih boja na obrazu. I mogu vam reći da su imali pune ruke posla. Kada je krenula šetnja i ta kolona učesnika kroz centralne gradske ulice, naravno snimao sam i nigde ali nigde nisam video one likove koje homofobi na Balkanu kače na društvene mreže uz komentare „Evropska porodica“. Naprotiv, videh u koloni evropske porodice kako opušteno šetaju. Roditelji sa decom koju drže za ruke ili guraju u kolicima, videh i dve majke koje doje dok šetaju. Mladi, stari, invalidi, svi oni zajedno koračaju. Preovladava osmeh na licima, muzika, pozitivna energija. Po mojoj proceni bilo je oko par hiljada učesnika, naravno da nisu svi od njih pripadnici LGBT populacije, čak je ogromna većina hetero, ali tu su sa svojom decom ili roditeljima ne bi li dali podršku. Toliki broj ljudi, a videh samo jednog jedinog policajca i to na čelu kolone. Saobraćajac koji je išao prvi. Nigde policijskih kordona. Nigde huligana. Nigde sveštenika sa ikonama, krstačama i ostalim rekvizitima za „Isterivanje đavola“. Nigde ludaka sa kamenjem. Kao druga planeta. Tolerancija kakvu ne videh nigde kod nas. Doduše, kod nas postoji jaka tolerancija za samo dve stvari. Za političare i za crkvu. Oni šta god da urade, njima se sve toleriše. Koliko god da naprave sranja, narod za njih ima uvek dovoljno tolerancije. Za sve drugo, za ljudska prava i slobode, gotovo da je ni nema. I sad, nakon što videh sve to svojim očima, sad sam 100% siguran da je zapravo homofobija bolest, a ne homoseksualnost. Homofobija je užasna bolest od koje pati i pojedinac i svi oko njega. Mržnja, predrasude i glupost. To su i simptomi i posledice homofobije. Žao mi je što ovo što videh juče nije bilo u Beogradu ili bilo gde na Balkanu. Taj duh ljudske slobode je nažalost predaleko od nas. Ovo ovde je ipak neki normalan svet. Svet koji živi, radi i voli. Svet sasvim drugačiji od našeg. Svet za kojim debelo zaostajemo.

Komentari

Komentari