Nema prije poslije sada?!

Ili je i to samo dobro zakamuflirana zabluda. Vrijeme, varalica k'o i svi, zna u velikom zakašnjenju razjasniti davno odigrane iluzije, koje ipak za tvoje 'sada' imaju ogromno značenje. Pa shvatiš koja si budala; tek tako u tren (toj najmanjoj jedinici pokvarenjaka vremena) sruše se redom povezane kamuflaže i zablude – koje si uostalom sam sebi priuštio samim time što si u datim momentima umjesto šamara dijelio oproste... Umjesto hitnih bijegova naivno smišljao nove snove.

Vrijeme je tok bez toka, nema tu naprijed- nazad, samo je naša percepcija iskrivljena. Koliko teče, toliko i stoji, koliko je stvarno, toliko i potpuno imaginarno... I tako u nedogled. Svaku kontru možeš staviti na vrijeme i bit ćeš u pravu. Pa u principu ispada da je baš vrijeme zajeb svih zajeba. Znam, rekoh sličnu stvar i o emocijama, ali jebi ga... Svijet je prepun zajeba, nažalost, i to ne samo u ljudskim oblicima. Sve može biti zajeb, a opet – sve može biti plod tvoje mašte bez ijednog stvarnog crnila. I kako razlučiti?! Dal' su intuicije što su te upozoravale da ništa nije ok ipak bile zadnji znak za spas u pravi čas, ali si ih svjesno i nesvjesno gušio spašavajući iluzije misleći kako spašavaš najvažniju stvar? Ja ne znam...

Danas mi se ona do jućer žarko narančasta boja mojih tragova za krilima naglo učinila govnasto smeđa bez imalo čari u svojim nijansama. U trenutku naglo izrođene samospoznaje – metafora tuđe priče kao da me jebačkom snagom po glavi zviznula; i u njoj ugledah sebe naivca kao sporednu ulogu nekog trećerazrednog filma zakomplicirane radnje i jadno loših raspleta. Jesam li opet gledala u krivom smjeru dok mi se pred nosom tragedija rađala? Jesam li od zanesenosti lažnog ritma svojih iluzija prečula njen krik koji bi me još tada spasio od nekih tek nadolazećih buđenja mamurluka? Vrijeme... Nevidljiva porota naših sljepila i prosudbi bez zdravog razuma. Kapija vječno otvorena, ali bez jasne orjentacije smjera ulaza i izlaza. Kad se sve karte na kraju otvore, tek tada možeš ispravno posložiti što je sada, što prije, a što poslije. Sve do tada... ostaje ti da se pitaš jesi li sretnik ili budala. Jer... iz dana u dan me iznova zaprepašćuje količina zla rasuta u ljudima. Iz sata u sat gnječenje svog mozga opravdavam utijehom da ovaj put ipak neću prenaglo past... A intuicija, dobra stara suradnica višeg smisla u nama, danas je u času ponovno u meni vulkan aktivirala. Ne volim taj osjećaj. Prezirem ga do očaja. Neobjašnjiv grumen 'nečega' neživoga što naporno pritišće neku dubinu u grudima. Bol? Ne bih je tako nazvala. Loš predosjećaj koji se izjalovi (nebitno nakon koliko dugo življenja u zabludi) u hororičnu javu o kojoj nisi htio niti sanjati, može te za zauvijek promjeniti. To je gore od boli. Zavoliš li zlo bez da iti znaš koliko je zlo, a još pritom ubjeđen kako je to izvor sve tvoje sreće; naći ćeš se u jednom času potpuno mal, potpuno sam i potpuno izgubljen... Intuicije su tu da unaprijed spriječe taj krah, jer đubre od vremena će te prekasno izvjestiti o takvim sranjima. Ono nas pokušava naučiti svemu valjda na vlastitim odabirima krivih skretanja... Pa tek kad debelo odlutaš; ono ti se obrati tiho poput opreznog lopova, i šapne riječi konačne presude tvoje odigrane iluzije -''Slijepa ulica. Nema dalje...''-   I poželiš trčati unatrag koliko te god noge nose, ali sve se odjednom zamrzne. Niti sjena da se pomakne. I poželiš vrisnuti u bespomoćan plač, a grlo ti ispušta samo gorki muk zapomaganja koje nitko niti čuje niti sluša. Samo miris govana osjetiš posvuda... U istim vjetrovima u kojima si do jućer vidio magičnu snagu svojih letova.

I što da kažem... Jebi ga. Dešava se svima. Nekima i previše puta na najbrutalnije načine. Takvi valjda najviše i nauče, ali za sebe odlučno ostaju budaletine. Kad te jednom zapale u živom plamenu samo kako bi zabavili publiku, i grohotnim smijehom nadjačaju vriskove tvoje nepodnošljive patnje... više nikada ne posjećuješ cirkuse. Drugima šarenilo i veselje – za tebe podsjetnik da zlo ipak često pobjeđuje. I vratiš se začaranom krugu sa početka, samo promjenute percepcije. Pa i istine za sebe rađe trpaš pod zablude, a sve intuicije sljediš i prije no što jasno progovore. Ne vjerovati nikome? Nije laka stvar. Lakše se desi da od toga izgubiš dodir sa vlastitim krilima... A ne letjeti više nikada bi definitivno bila teška i bolna odluka. Nema prije poslije sada?! Ima, ima... Itekako. Svo troje od toga zajedno vrše tok bez toka. Ne trudi se da shvatiš. Vrijeme je najveći zajeb, samo na to pripazi. Zli će uvijek pokušavati na sve načine da zatruju i zaraze sve oko sebe... Jer ni budaletina sa kraja koja ne vjeruje nikome nije ništa sretnija od naivca sa početka koji se još dvoumi što su stvarne boje duge, a što odrazi nametnute iluzije. Za svakog su pripremljene određene lekcije, i netko može progutati sve crnjake bez da iti podrigne, dok netko drugi ne umije da prihvati ni prvo životno razočaranje kad mu se netko blizak naglo pokaže bez maske – kao zajeb, takav kakav je. Meni su boli, iako ih mrzim (al' ih se ne bojim), u životu dale najviše snage. Za svaki njihov nagli preokret i za sve srušene iluzije – ja sam uvijek unaprijed skrivečki pripremala prikladno naoružanje. Nikad inatima nisam hranila povrjeđenost ega niti osvetama tješila nove rane u svojim grudima... Ne, ja ne igram prljavo čak ni s najprljavijima.

Nemoj postati zajeb zato što si preveslan od nekog zajeba. Nemoj se vrijeđati kad ti i cijela gomila upire prstom u leđa i viče da si budaletina. Jer onda postaješ slabiji i od najmanje čestice zla pod njihovim kanđama. Budi sam svoj heroj, bez potrebe da se dičiš junaštvima. Operi suze dok nitko ne gleda kad konačno shvatiš da si volio zlo bez i da znaš, a onda rastegni osmijeh za svoj spas – kao da si upravo postao miljunaš. Tad zlo gubi bez mogućnosti uzvrata. Tad cijela gomila ostaje samo hrpa govana i zajeba iza tvojih leđa, pa im se donedavno ruganje naglo izvrne u posramljeno izvinjavanje; no đabe, tebe više ne mogu da potkupe. Ti si pobjedio zlo onog trena kad si mu pokazao da te nije slomilo, već da je sjaj u tebi dovoljno jak da zanemari tragove ognja pod nogama što podsjećaju na donedavni rat, i da ga nećeš zadovoljiti ni suzama ni osvetama ni šokom izazvanog bijesa bez razmišljanja...jer to je upravo ono što zajebi i žele. Oni se hrane tuđom nesrećom. Uvijek spreman osmijeh i par koraka u drugom smjeru od ratišta je formula za siguran uzlet nakon i najtežih padova. Vjeruj, ne isplati se postati isti kao i onaj koji ti je nanio bol – jer te tada ta bol nićem neće naučiti, samo agoniju razdužiti. Šokiraj ih ravnodušnošću u trenu kad očekuju da će gledati predstavu u kojoj te kasape po posljednji put. Nagradi ih čak pri svom odlasku sa još malo svog prosutog sjaja... ne iz inata niti prkosa, već u ime vječno novih nadanja. Ako si sanjar, ne znači da si uspavan. Ako ne znaš jeli crno ili bijelo, budi strpljiv do kraja. Spreman i prepušten u isti mah. Tada ćeš za svako prije znati ima li ga poslije sada. A pri odlasku iz svakog seta (namještenog ili ne) s osmijehom ćeš u hodu (ne okrečući se) publici s osmijehom moći reć – 'The end.' 

Antonia Padovan