Nijemo osluškujte snovima (I)

Imam opet rasutu zoru pod prstima i ono razvezano stanje duha i uma u kojem znam da, kojim god putem pisati krenula, neće biti puno stajanja. Stala sam i prije početka, pa je opet kocka pala na tastaturu i novi, čisti list u iluziji svjetla monitora, iz više razloga... Zato jer sam zadnji put, dočekujući zoru, pišući toliko zanosno, tjerala tintu po papiru da sam imala žulj na srednjem prstu, a na kraju krajeva – sve sa papira što valja jednom bih svakako morala prenijeti u svijet kompjutera; mislim li “napredovat“ (a samo o tome podsvjesno i mislim valjda). Pa me i to zbunjuje ponekad u ključnim trenucima – gdje da nastavim iz svih tih smjerova iz kojih sam došla i kako da se odlučim za prvi korak novih stvaranja. Kocka je opet pala na valjda najjednostavniji odabir u kojem zadovoljavam samu potrebu da izbacim “još malo nagomilanih riječi“ iz svojih unutrašnjih kapaciteta, no priznajem, pomalo nemarno i neobzirno biram ono što je najlakše, da se ne zamaram onim što se skuplja sa strane i ne riješava se samo od sebe... No, nek me moji zapleti odmrse. Njima to ide najbolje.

Imam opet rasutu zoru, ni manje ni više još jedne jesenje nedjelje. Sve su mi manje s vremenom sive i teške, no i dalje su omražene u mojim “umišljenim“ popisima dana. Moje “zato“ tog “zašto“ nek ostane posve osobna stvar, ali dovoljno je reći da se radi o friškim ozljedama na mojim emocijama koje kao neugodan jaz još zavape na spomen „još jedne“ nedjelje. No, to je već daleko od našeg započetog odavanja počasti zori, te ću pustiti vrijeme, kako i spada, da učini svoje po tom pitanju “mojih nedjelja“... I znam, bit će sve ok. To je moje. “Moje“ bez potrebe za objašnjavanjem. Iako više ni nema pravila. Kao da ih je ikad i bilo. Sve sam ionako po potrebi izmišljala, kao i po potrebi mijenjala ili kršila, a uostalom su i sama “moja pravila“ (u ičemu u životu) nerijetko “tek“ mantranja da doguram lakše do nekog dijela zamišljenog pravca koji vodi do eventualno već postavljenog cilja. No da, ja najčešće ni nemam ciljeva, ili ih već po navici nazivam snovima i čuvam dalje od ičijeg saznanja, sve do njihovog eventualnog ostvarivanja. Jer ljudi znaju svojom zlobom, zavišću, zajedljivošću i tko zna kakvim sve otrovima i bez riječi i bez konkretnog djelovanja, naprosto “željom“ ili negativno uzvraćenim vibracijama automatski usrati iti mogućnost da vam se ostvari san već one sekunde kad ste ga vi takvoj osobi predočili na glas. Zaboravite. Tako se dalje lako ne ide.

Snovi se čuvaju k'o najvrijednija imaština, spremljena marljivo i pažljivo, daleko od svih pogleda. Jer takvih osoba, koje iz nepoznatih izvora zlobe bezrazložno zapravo „bacaju uroke“ svojim trulim energijama na tuđe snove, možda ima među nama i više no što smo svjesni. Nekih se naprosto držimo što dalje, a neke pustimo preblizu i kad nam intuicija na vrijeme kaže da ugrožavamo sami sebe. Tužno ili ironično, to su nekad baš oni koji su nam jebeno najbliži... Pa pitaj Boga da l' je u takvim slučajevima zbilja ljubav ipak nekako suludo pomakla granice posesivnosti (ili čega već) ili ih veličina i važnost vaših snova za vas naprosto plaši u nekom drugom pogledu za njih; te tad kao da ih nesvjesno i svjesno već ruše, zapravo tako rušeći pomalo samu bliskost vašeg odnosa. Jer sve ispliva kad tad, ako obraćate pažnju na detalje svakog puta kojim kročite, ništa vam ne promakne, pa tako ni uzročno-posljedične veze samih ljudskih energija, poput navedenog primjera sa snovima. No dobro...

Da ja ipak ne zalutam i prije vremena, po običaju, vratiti ću se malo na početak. Snove neću razgoliti nadrobljenim banalnostima, to vam je valjda jasno. Ali ću vam reći da pored čestih zora, što me neporecivo ljube, iskreno k'o i uvijek, imam ja i još mnogo toga što me nosi, čak i onda kad se marljivo sagrađeni temelji nekih snova raspu poput pepela iz nepoznatih razloga.

Antonia Padovan