Foto: 
G. Julina

Nijemo osluškujte snovima (II)

Dapače, razmišljala sam baš o toj “nuspojavi“ kako me prečesto u životu podižu upravo svježi krahovi – jer im se valjda zainatim, pa na njihovim ruševinama i prašini onako entuzijastično krenem odmah u izvedbu nekog drugog “projekta“ friško osmišljenih nacrta, stručno fokusirana na uspješnost te nove izvedbe i već daleko odlutala od iti sekunde datog vremena u kojoj bi ogorčenost zbog prošlog kraha eventualno prevladala moj novi zanos (makar iz “inata“). A nuspojava k'o nuspojava – samo hrpa nabrojanih simptoma, bez “pravih“ povoda, razloga, uzroka ili logičnih povezivanja... Zato nastavljam zanemarujući, iako će se možda jednom pokazati svi skriveni podsegmenti i odlomci mojih nanizanih juriša, započetih u ironiji krahova i padova. Nastavljam na onom „imam“ o kojem sam vam htjela tobože nešto “mudro“ reći... Ali ću vam odmah dati upozorenje da moje “mudrosti“ ne isprobavate na osjetljivim djelovima uma ili ako bolujete od alergije na “pronalaženje smisla“ kao duhovnosti općenito. Eto...

Imam ja za početak mnogo toga što život jednog smrtnika treba i može činiti zahvalnim i sretnim svakoga dana ali, kao i svaki smrtnik, ponekad (netko stalno, netko nikad) “zaboravim“ stvarnu važnost nekih svakodnevnih “blagoslova“, koje valjda tad uzimam zdravo za gotovo. Bez dvojbe, to radimo svi... Nerijetko okupirani silnim brigama i problemima (svak svoj križ nosi, zna se...), ili “tek“ zaokupljeni obavezama i njihovim ostvarama – svi mi “preskačemo“ veoma važnu stvar, svakog svakcatog dana, koja je jako bitna u onom svijetu duhovnosti i naših energija. Zahvalnost. Tu “primitivnu“ odliku čovjeka prepunu jednostavnosti i fluidnog osjećaja ispunjenosti što ostavlja za sobom. Ni nju, kao ni snove, nije poželjno pretjerano izlagati drugima; jer ljudi k'o ljudi, sa svojim iskrivljenim mjerilima, automatski imaju potrebu ispustiti dozu ljubomore ako vi (po njihovom momentalnom sudu) imate više razloga ili boljih povoda za biti zahvalni, a da, naravno, pritom opet apsurdno, niti ne pomišljaju kako bi možda i oni trebalo sagledati bolje svoje karte i doživjeti ih kao sredstvo koje im pomaže, a ne oružje sa svrhom da samo sjebu druge. No, neću daleko s pričom o tome što bi “oni“ trebalo, jer bojim se da sam se već pomalo umorila od ispravljanja krivih Drina van svog teritorija.

U prosutu zoru pod tvojim prozorom ili razigranim jutrom pod tvojim vjeđama; započni dan iskrenim i oslobađajućim nabrajanjem par “osnovnih“ stvari zbog kojih ili na kojima si zahvalan, bez pretjeranog razmišljanja i kombiniranja... Bio to krov nad glavom, partner, djeca, posao, hobi, današnji ručak, prijatelj ili kućni ljubimac... Bio to jedan ili sto takvih razloga, jednako je dovoljno da se osjećaš bolje i pozitivnije, započinjući tako dan “bez viška tereta“. Budi zahvalan. Nemoj se siliti na to, a podsvjesno držati prljavi motiv da ćeš od života dobiti neke zasluge zbog svoje zahvalnosti; jer onda to sa zahvalnošću veze nema, već postaje čista podlost i to, ni manje ni više, “samo“ naspram Neba i sebe samoga. Ako i svane koji crni dan u kojem se apsolutno ne osjećaš na ničem zahvalan i nemaš volje se niti truditi da sam sebi daješ taj jutarnji poticaj pozitive – rađe zajebi tu “taktiku“ u takvim danima i pomiri se ili suoči s crnjacima prvo, pa će već doći spontani poriv da se zahvališ kad se tako budeš i osjećao... I opet dakako ulazim u sfere gdje su neki odgovori naprosto individualni, pa vam i u tom pogledu savjetujem da ako vam nešto ne legne (nebitno tko, što, od koga, čega) i kosi se sa nekom “frekvencijom“ vašeg bivanja; ne ustručavajte se odmah na vrijeme dati prednost svojim intuicijama pred ne znam koliko i čije mudrosti i filozofije. Jer praksa života uvijek ima različite pristupe podučavanja za svakog od nas, a za neke lekcije čak nije ni moguće ustvrditi pravilne teorije, dok za neke sami ljudi stvore toliko različitih teoretskih uputa i rješenja od kojih tako nastaje ocean besmislenosti i kontriranja, koji bi, u slučaju pokušaja nekog pojedinca da ga prepliva, prije odveo na rub same pameti nego do ikakve praktične solucije. Htjela sam prije citirati već jedne lyricse, a sad mi padaju na pamet već drugi prikladni... No, i to ću zanemariti. Jer su asocijacije nekih mojih usvojenih lekcija tokom života u stihovima gdje netko drugi ne samo da neće naći smisao, već će se i posrati riječima po određenom stihoklepcu, a “kontrirat“ će vam u sekundici s nekim svojim odabranim lyricsom što njega “uzdiže“ i puni – dok je vama istodobno glupast i neslušljiv. Zato, da ni ne ulazimo u sve te kombinacije svih kombinacija naših individualnosti; najpoštenije i najmudrije bi bilo od svakog od nas da, istodobno prikupljajući svoje “detalje“ za samopomoć u praksi životnih vrtloga, ne sputava ni ne obezvrijeđuje ničije tuđe “oruđe“ u tu istu svrhu, osim naravno ako ne ugrožava njega samoga. „Tako je sa svime u životu“ – ovdje definitivno paše k'o mali “međuzaključak“ ali, iako nije ničiji citiran stih, nek ostane pod navodnicima iz mog gušta, jer tu rečenicu eto baš običavam reći ljudima u svakodnevnim pričama...

Imam srce izranjavano miljardu puta od raznoraznih ratnika i onih koji su to tek htjeli biti; raznovrsnim oružjima i s različitim dubinama ožiljaka, no još troduplo toliko neuništivo, pa svakim novim ratom ili usputnom bitkom (u onaj moj isti nelogični inat) naprosto postaje još veče, jače, ispunjenije i neuništivije... No, imam ga za sebe samo, naposljetku, i neskromno sam zahvalna na tome, iako izvaganost tih rana i gorčina sa čašću i hrabrošću koje je steklo ne predočujem u detalje apsolutno nikome van odaja sopstvenih grudi. To utočište čuva pouke onih lekcija života za koje se um nije niti trudio stvarati teorije ili “naknadne upute“, ne samo zato što nema “ispravnih“ riječi, već zato što neke “stvari“ u životu ni ne možemo zadržati (a ni savladati) ni mišlju ni govorom, a bome ni zanemarivanjem, već isključivo i jedino tim dobro uigranim nizom nepojašnjivih osjećaja koji se kristaliziraju u nekom paralelnom otkucavanju naših tako ranjivih ovozemaljskih sekunda.

Srce je naša iskra Boga – svakom data na dar, ali osjetljiva ili sjebana onoliko koliko joj svatko od nas dopušta... Slikovitije rečeno, nema ništa od “velikog i dobrog srca“ koje cijeli život radi “velike i dobre“ stvari po navici, uspavanog razuma lažnom utjehom kako je tom “automatizacijom srca“ rješio sve dvojbe i otkupio mjesto u raju, a da su mu pritom i duša i razum putem trunili od iste te nadrogiranosti srca “veličinom i dobrotom“ – te na kraju nema pošteno nijedno od to troje, a samim time ni sebe. Opet smo u sličnom ćorsokaku, gdje bih mogla samo drobiti redom primjere kombinacija duša-um-srce raznih pojedinaca, no dakako; preskačem to nepotrebno gubljenje papira mog svjetlećeg monitora i dolazim sigurnim korakom do osjećaja zasičenosti tastaturom u ovo doba zore... I iskreno, nisam rekla ni dio onog što sam htjela, ali sam rekla mnogo toga što nisam planirala. I iskreno, i na to sam kod sebe već navikla, pa me ne iznenađuje, niti na ijedan način obeshrabruje. 

Antonia Padovan

Komentari

Komentari