Foto: 
massmatt

Opet pišem

Opet pišem... Pisanje je moj lek. Moja terapija, moja doza sedativa. Pišem i ne moram imati čitaoce. Ja samo imam glad za pisanjem. Ovde ostavljam eho svoje duše. Postavljam pitanja, iako znam da neću dobiti odgovor. Jedna vrata zatvaram a druga pokušavam da otvorim. Jednu stranicu završavam a novu počinjem da pišem. Borim se... Borim sa sobom. Borim se za ono u šta verujem. Eh, ah i oh... Pokušavam da popunim tišinu... Pokušavam da izbrišem sećanje... Pokušavam da vidim... Pokušavam da napišem sve to što je u meni. Znam da sama u svojoj glavi sebi stvaram patnju. Pisanje je i moj način da to izbacim iz sebe, da se olakšam. Ljudi vremenom postanu predvidljivi... Nasedam stalno na ljudska sranja. Moja je greška što to znam a uvek nasednem i dam oprost. Opraštam svima, pa i sebi.

Mogu više... Mogu više da dam i mogu više da imam... Mogu sve što ja hoću. Ja ne živim sa izgovorima. To nije moj stil. Ja živim sa pravom na izbor, sa svojim odlukama.

I zašto da plačem sada? Neću... Danas baš neću da plačem. Pročitaći tri puta ovu rečenicu. Neću da plačem! Mogu sad i tri puta da je napišem. Neću da plačem! Neću da plačem! Neću da plačem! Eto tako... To je to. Ha! Odlučila sam. Neću da plačem ni za kim. Hoću da se smejem sa nekim. Isključujem loše misli. Osmehujem se životu. Ja sam koncentrat svega. U meni je sve ono što mi je život dao i oduzeo... Ja sam jednostavna. Jednostavno komplikovana. Veličanstveno mala i veličanstveno velika. Ja sam sve i ništa. Mrvica i čitav kosmos. Ja sam koncentrat svega.

Ne tražim ja pomoć od vas ali hvala vam. Hvala i što ste pročitali ovo. Hvala!

Zorica Zoja Mladenović

Komentari

Komentari