Foto: 
autor nepoznat

Pazi da se ne izgubiš

Dani u mladosti su lepršavi. Tražim pravu reč za mladost i mislim da sam je našla. Ti dani umeju biti lepršavi i jednostavni poput majčine svilene ešarpe koja se providi na suncu, i ljubičaste nijanse koje se prelamaju, a svila visokog kvaliteta postaje srebrna dok se igra na vetru. Majčina zagasito crna kosa, teška od gustine vlasi a opet pamučno meka, pomešana sa ešarpom i isprepletana, leži joj na ramenima dok se neosetno okreće, traži me pogledom i obasjava veličanstvenim osmehom. Ona je onaj tip žene večito mlade u pokretu i vrckave u oku. Okreće se celim telom, ali tako da ne primetim da stojim i gledam svaki pokret željno iščekujući da vidim da li će spasiti svilu koja klizi sa ramena. U isto vreme uplašena da se ne pocepa ova skupa tkanina, ali opet, ne pomerajući se sa mesta opčinjena ovim prizorom. Na sreću, uočava  mogući pad. Suptilno je vraća na ramena obmotavajući je oko vrata i provlači kroz ugljene vlasi, tako da to niko ne primeti, i nastavlja svoju igru tog prolećnog dana.

Tako se ja sećam majke, u rodnom gradu na poslepodnevnom suncu, nakon škole, dok smo se vraćali kući. To osećanje me asocira na reč lepršavo. A takva mislim da je upravo i mladost. Neprimetno lagana i nevina sa osmehom u svakom pokretu. Svaki lik je blag i nežan, razgovori traju duboko u noć i uvek su obećavajući, i osmesi su umirujući, a opet puni nade. Svaki pad je apokaliptičan i tada su svi prijatelji oko nas. Mislimo da se pad neće završiti nikada, i da ćemo zauvek plaćati grešku, a taj pad traje kratko- koliko naredni san. Posekotine su blage, ali mi ipak plačemo zbog njih jer želimo da nas svi zagrle ne bi li prošlo.

Tako odgajani, uz mnogo rodbine i ljubavi, mi odrastamo i odlazimo u daleke zemlje. Postajemo usput savesni, jaki, uporni, željni lepota i veličina koje nam megalopolisne zgrade u tropskim krajevima i državama nude. Omamljeni novcem i zaradom, koja kao cilj svakog omladinca vrišti sa ekrana i reklama, mi hrlimo grlom u jagode, ne bi li se dočepali slave koju monete donose. Nadamo se boljem i ne znamo za neuspeh. Napumpanog ega i usana trčimo ka tim slikama sa instagrama, i plažama na kojima sunce nikada ne zalazi, i celulit se bespovratno gubi, a kokteli se služe sami od sebe.

A onda sunce ipak zađe.

I ostaješ sama.

U polutamnoj sobi u koju sada ulazi mrak, ti si zbunjena. Sutra nastavljaš da se krećeš i ubeđuješ sebe da je to samo loš dan, i da danas sunce neće zaći, i da ćeš voditi život kao što si mislila. Ali i taj dan prođe, i ovoga puta sunce opet zađe, i ti ostaješ opet sama izneverenih očekivanja, skrhanih nadanja. Proklinješ sve što si uložila u sebe, u to da dođeš gde si sada, jer nisi znala za drugačije. I prolaze ti slike pred očima, i prepliću se emocije, i ti zatvaraš oči. Pokušavaš da se setiš kako je to izgledalo kada si bila mala, kada te nešto boli, pa baka dođe da te pomazi i umiri. Ili je to sestru mazila? Pa ti onda donese čaj i keks. Ili je to ipak bilo mleko? Više nisi sigurna kako je tvoj život izgledao nekada. Od tada je prošlo mnogo vremena. Petnaest godina. Ili četrdeset? Okrećeš se i pored sebe vidiš sredovečnog muškarca koji spava u ponoćnoj tišini. „Biće da je ipak prošlo četrdeset godina“ zaključuješ i setno spuštaš pogled. Okrećeš se sebi. Grliš jastuk, stiskaš jorgan, čvrsto skupljaš kapke, zaustavljaš suze. Pokušavaš da smiriš telo. Konačno, toneš u magnovenje. Padaš u san, sa slikom ešarpe u očima, sa osmehom nade na usnama. Kao i prethodnih četrdeset godina, i sada daješ sebi još jedan dan da odlučiš kada se tačno vraćaš kući. Nije strašno ni ako daš sebi još koji dan da razmisliš. I ako pogrešiš, nije strašno. Sećaš se da je u mladosti svaka greška trajala koliko jedan san. Zašto bi ovoga puta bilo drugačije? Ta misao te opušta, smiruješ se. Puštaš samoći da te ugreje. I ovoga puta, kao i prethodnih godina, ti nastavljaš da živiš u snu.

Komentari

Komentari