Foto: 
powlp

Pičimo dalje, napredni narode

U potpunom sam šoku. Nervnom rastrojstvu, moglo bi se reći. Samo što mi je žena opeglala šajkaču, jeleče i na briš pantalone, još uvek u dilemi da li da navučem opanke šiljkane ili gumenjake sa niklovanom zveckajućom kopčom, kad stiže aber da dočeka možda neće ni biti. Odnosno, biće ga, ali ne na trgovima i ne uz naše proslavljene nacionalne veličine uz koje smo stasavali, kulturno se uzdizali i sticali nova saznanja o svetu, uz sav onaj patriotski naboj koji još od Kosova krasi jednog Srbina. Neko se tamo dosetio da bi te pare, koje se daju našem estradnom ponosu, mogle bolje da posluže za lečenje obolele dece ili neke druge svrhe koje bi se mogle smatrati ljudskim, da ne kažem humanim. U toku je potpisivanje peticije na društvenim mrežama, a neki gradovi su već javno odbili ovu vrstu dočeka. Ne mogu da verujem! Kakva, bre, deca, kakvi mali paraziti koji će koliko sutra, čim ozdrave, da se otisnu, sa sve svojim humanošću osveženim mozgovima, u beli svet? Zar nije logično da se svako kome je do svog života leči o sopstvenom trošku? Ili će biti da je u pitanju podmukla medijska nameštaljka dokonih hejtera kojom se želi poručiti kako ova država nedovoljno ili nimalo ne brine o svojim budućim biračima, a naročito ne o onima kojima je briga zajedice neophodna da bi preživeli. A kome nije? Zar već sama činjenica da državu boli patka za ovakve slučajeve nije najbolja potvrda da tu nešto nije u redu? Brigom o mladim naraštajima, zdravim ili bolesnim, nikad niste načisto da li zapravo radite na uzgajanju i regrutovanju porodičnih tirana, tabadžija prosvetara ili spaljivača ubogih beskućnika. U boljem slučaju, stvarate jeftinu radnu snagu sa tuđ biznis, nezaposlene zvrndove i dokoličare ili doživotne štićenike zavoda za nezapošljavanje. Prosto rečeno, ne vidim ni jedan jedini razlog da se zajednica pobrine o svom kukavnom potomstvu pre nego što uredi mesto za dolazak na svet novih naraštaja. A sve mi se čini da to neće biti tako skoro i da je ono što dolazi više nego obeshrabrujuće za trošenje semene tečnosti u reproduktivne svrhe.

I u takvim okolnostima nađe se neko, samozvani humanista, koji bi da nas liši novogodišnjeg spektakla u korist onih kojima je pomoć potrebna, kojima život zavisi od tuđe brige u svetu gde svako gleda svoja posla i brine svoju brigu. Nije to u redu. Ne možemo mi biti nešto drugo od onoga što jesmo. A ovo što jesmo napravili su seljaci, primitivci, buzdovani, ratni profiteri, hohštapleri i drugi šljam kojeg je ovde oduvek bilo u neizmernim količinama. Zato se ovde više poštuje i sluša reč guzate pevaljke ili sisate starlete nego mišljenje dokazanih stručnjaka na poljima društvenih nauka, humanizma i renesanse. U skladu sa tim već decenijama se održavaju ti novogodišnji rituali, te seanse prostaštva u kojima svi skidaju svoje maske, ako su ih uopše stavljali, i postaju raspevano, oždrljekano stado slavljenika. Menažerija razdraganih čekalaca novog leta koje će im, konačno, doneti dugo očekivanu sreću. U te svrhe, vlasti neštedimice dreše kese ne bi li svom stadu besplatno priuštile bliske susrete sa Cecama, Jecama, Brenama, Macama, Džejevima, Šabanima, Lukasima i drugim ukrasima naše estrade i sveukupnog duhovnog dometa. Likovima koji su zgrnuli bogatstvo na nacionalnoj gluposti, zatucanosti i izopačenosti. I eto nama prilike da se pogledamo oči u oči sa sebi sličnima ili istima. Da se saživimo i uživamo u dertu sa tom skupinom obeznanjenih slavljenika sa kojima ulazimo u novu godinu ljute borbe za goli život. Ali to smo mi, baš onakvi kakvi jesmo, u toj bajkovitoj noći, pod lampionima, pod prskalicama i vatrometom, zagrejani bajčetinskom tomovačom ili nekom drugom gromovačom koja prži već smežurane tranzicione mozgiće. „’Ajmo, ručice gore!“ kliktaće opet sa montažnih bina otelovljene nacionalne ikone pred dostojanstveno ukurčenim lokalnim glavonjama i animalnim primitivizmom razgaljene rulje koja peva, peva, peva... A i zašto nesrećnici bar tih nekoliko sati, to jedno veče, ne bi dali sebi na volju i ne bi bar na kratko zaboravili sve nedaće realnog života koji su sami sebi priuštili?

Koliko ja znam, Nova godina služi za to da se podvuče crta, da se rekapitulira učinjeno kako bi se unapredilo ono što nije dobro, da se proslavi uspeh ako ga ima i da se sa novim elanom i stečenim iskustvom krene u nove pobede. Nažalost, ništa od toga ovde nemamo. Još gore i tužnije ali možda i vrednije sveopšteg slavlja, ovde Nova godina služi da se proslavi činjenica da smo još uvek živi u uslovima koji se za jednu ovakvu disciplinu mogu smatrati gotovo nemogućim. A to se ne može uz Baha, Mocarta, Šopena ili Stinga. Ovo je Srbija, bre, u kojoj oni sa bine pripadaju istoj kategoriji onih u skupštinskim klupama, pinkovim zvezdicama, moglo bi se reći. Dakle, ako je tako, a jeste, onda nam spasa nema, što bi rekla Zorannah, najčitanija spisateljica sa ovih rustikalnih prostora na kojima ajvar i kiseli kupus imaju status vodećih nacionalnih brendova.

I koga je briga što jedna estradna guzulja uzme za jedno veče nekoliko desetina hiljada evrića za višečasovno blejanje u nekoj srpskoj vukojebini, a sve osim Beograda ovde je baš to, koga je briga ko se i pod kojim uslovima tu tali i deli dobit, koga je briga koji to “stručni“ žiri odabira i dovodi estradne zvezde u skladu sa potrebama i ukusima određene sredine? Ma, nek se pleše, nek se peva, nije Nova godina svaki dan, a i život je jedan. A deca? Ma, koga je još briga za decu, za bolest koja se kao krilo smrti nadvila nad njihovim života željnim licima, ako država kao takva ima preča posla.

A trebalo bi znati, manimo se šale, da je jedan dečji život vredniji od svih masovnih dočeka na otvorenom o opštinkom trošku. I trebalo bi da znamo da se iza svakog takvog aranžmana krije podela plena, što se podrazumeva u ovakvim rabotama i u takvom ljudskom soju. Uostalom, uopše ne vidim zašto bi, posle 364 dana poniženja, drila, ismejavanja, zamlaćivanja, otimačine i drugih metoda ubijanja čoveka u ljudskom biću, ista ta vlast svojim podređenim skotinama priuštila bilo šta što bi se moglo smatrati normalnim, a ne spektakularnim dočekom. Čega, pitam se. Šta je to što čekamo i čemu se nadamo, ako ništa nismo učinili da bar ostatak života proživimo kao ljudi? I, hoćete li bar na sekund, te pijane noći, pogleda zaronjenog među silikonske sisetine izraubovane pevaljke, pomisliti na te tužne detinje oči u kojima je nada dogorela, na te bledunjave ručice koje bi samo jedno da dohvate i uzmu – život? Ono što je svaka država, ako je država, dužna da im obezbedi, umesto svih onih privilegija koje su sebi priuštile bitange koje su nas i dovele ovde gde jesmo.

Mislite o tome, i neka vam je srećna Nova 2017. godina. A što se mene tiče, ja to ne dočekujem, a naročito ne na otvorenom. Toliko srećnih očajnika na jednom mestu tera me da bacim peglu. A voleo bih da ih vidim, bilo kojom drugom prilikom, u sred dana i na ulici. Ako ni zbog čega drugog, a ono da se izbore da nijedno dete ovde ne bude bez hrane i medicinske nege. I da, ako već imaju potrebu da pale, ne pale beskućnike.

Ivan Rajović

Komentari

Komentari